Prvo što mi je proletjelo u mislima u trenutku kad mi je javljeno da je prof. Tomislav Ivančić umro, bilo je: Bože, umro je u petak, tj. istoga dana kad je umro i Isus, njegov “šef”.
Prof. Ivančić je Isusa (“Isusa iz Nazareta”, kako se najčešće izražavao u svojim predavanjima u zagrebačkoj Kinoteci ili na radiju) nazivao, tj. smatrao svojim šefom. Dakle, ne nekom veličinom ili nekim božanstvom kojemu se treba samo pobožno klanjati i bogobojazno izražavati svoje strahopoštovanje nego stvarnom, povijesnom osobom, dakle (i) čovjekom koji je živ, koji je dobar i plemenit, koji savršeno govori hrvatski i s kojim se može i treba razgovarati kao sa svojim najboljim prijateljem. I, naravno, slušati ga, tj. nasljedovati u svom svakodnevnom životu, kako na poslu tako i kod kuće, u obitelj...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....