MJESTO ZLOČINA

On jedini još lunja Gruborima: Bilo je svega i s ove strane, ali kome bi palo na pamet pobiti starce?

U Gruborima se ove godine na dan tragedije očekuje počast nevinim žrtvama koje su stradale nakon akcije ‘Oluja‘
 Tom Dubravec/Hanza Media

Tog 25. kolovoza 1995. pripadnici UN-a i svjedokinje prišli su selu Grubori vidjevši većinu kuća u plamenu. Pronašli su petero ubijenih civila. Svjedokinja je ispričala da je u štalama gorjela živa stoka. Dozivala je supruga i otrčala do jedne livade, gdje je vidjela njihove dvije krave; prostrijeljene su ležale na travi.

Nedaleko od tih krava bilo je tijelo Jove Grubora (r. 1930.), grlo mu je bilo prerezano i nedostajalo mu je pola lica. Svjedokinja je zapomagala i otrčala u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora koji je bolestan ležao u krevetu. Zatekla ga je na podu u pidžami, ležao je u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure. Te noći UN ih je prevezao u Knin, a sutradan je potraga nastavljena. Na zgarištu svoje kuće svjedokinja je vidjela, ispod nagorjele grede, noge.

Nakon što je razgrnula pepeo ispod grede našla je svoju 90-godišnju svekrvu Mariju, ležala je na leđima, lica prekrivenog rukama, svu opečenu. Na livadi gdje je našla muža bila su još dva leša: 51-godišnja Milica Grubor, izbodena nožem i izrešetana rafalima, a nedaleko od nje leš Đure Karanovića (r. 1954.), koji je na vratu imao ubodne rane, a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor star 73 godine zapaljen je skupa sa svojom kućom.

Ovako glasi šturi izvještaj o bestijalnom pokolju civila u seocetu Grubori, jednome od dvadesetak sličnih što pripadaju mjestu Plavno udaljenom petnaestak kilometara od Knina. U Gruborima se ove godine na dan tragedije očekuje počast nevinim žrtvama koje su stradale nakon akcije "Oluja". U delegaciji koja pristiže bit će i Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja, i ta gesta, nakon dolaska srpskog predstavnika Borisa Miloševića na kninsku proslavu 5. kolovoza, smatra se nizom najnovijih pokušaja da se međunacionalni odnosi četvrt stoljeća poslije rata poprave. I da se nevinima, kako na jednoj, tako i na drugoj strani, oda počast.

Što će Medved vidjeti?

A što će Medved vidjeti u selu u kojemu su kuće nakon tog kobnog 25. kolovoza ostale ukočene poput leševa? Sve je tu stalo osim raslinja i, kao u bajci o Trnoružici, uskoro će, ne prekine li se zla začaranost, od pogleda zakloniti i najveću kuću.
Novinare Slobodne Dalmacije upozorili su da se prikladno odjenu jer je šikara i drača tolika da se jedva može prolaziti, a od nekadašnjih uličica među kućama ostale su samo naznake. Put sada priječe samonikle bazge, ili kako ih ovdje zovu zovike, javori, smokve, bršljani, raznorazne bodlje i grane.

Imali su, srećom, vodiča Miloša Rusića, koji je djetinjstvo proveo u Plavnome, ali majka mu je rođena u nepuna dva kilometra udaljenim Gruborima, a živjeli su mu tamo sve do rata i ujak i tetka. On je često kao dijete dolazio kod rodbine i bake. Poznavao je sve mještane, bilo ih je nekad četrdesetak, a kad se prisjeća kako bi mu baba iz drvene skrinje davala slatkiše, ovaj 63-godišnjak zasuzi.

image
Tom Dubravec/Hanza Media

Danas je tu potpuno urušena kuća u kojoj se ostaci nekadašnjeg života prepoznaju po zaostalome plastičnom koritu, jednoj zahrđaloj vangli i pokidanom džemperu od ljubičaste vune. Tu boju žene su u ovom kraju baš voljele, kao i miris ljubičica...
Ipak, Miloš je ozaren što napokon ima nade da se netko u selo i vrati. A on, iako je još prije rata kao petnaestogodišnjak napustio svoje rodno Plavno, poput mnogih drugih koji su odlazili uglavnom u Sloveniju na školovanje - postavši potom strojovođa - otkako je otišao u mirovinu, veći dio godine provodi ovdje.

- Jer meni je ovdje duša, ovdje mi je sunce, mjesec, jutra, nema nigdje te bure i tih zvijezda kao što ih ima ovdje – ganut je Miloš iako je život stvorio na mariborskoj adresi.

Sretan je što ima razumijevanje obitelji za svoje dugotrajne boravke u Hrvatskoj i što u Plavnome od nekadašnjih tri tisuće stanovnika i danas ima njih stotinjak. Većinom su, kaže, oduvijek tu bili Srbi. Tu su oni živjeli, smatra se, pola tisućljeća, a tome je, govori nam Miloš, dokaz i hram koji uskoro obilježava 400 godina postojanja.

Nekada su na području Plavnoga bile četiri područne škole te jedna osmoljetka u samome mjestu. Djecu je tu opismenjavao i sam Dositej Obradović pa su Plavljani još 1989. godine na prvoj školi postavili spomen-ploču u povodu 250. godišnjice rođenja velikog srpskog prosvjetitelja i 220. godišnjice njegova boravka u njihovu kraju. Danas uređuju i muzej.

- Vrvilo je sve od života - priča Miloš.

- Ima vode u izobilju, valjda se zato Plavno i zove.

I u selu Grubori, koje se smjestilo na 500 metara nadmorske visine podno planine Orlovice, obrasle gustom šumom, valja za početak najprije zahvatiti hladne vode s izvora.

- S onu stranu je Strmica i već gore dolazi Grahovo, tamo desno je Livno, to je onaj put iz Bosne za Split – pokazuje Miloš.

Od kuće do kuće, a bilo ih je dvadeset, ide se uzbrdo, a svaka okućnica odaje nekadašnje bogatstvo. Tu su ambari za kukuruz, nastambe za prasce i ostalu stoku, ostaci kolaca za trsove vinove loze koji sada jedva vire među bagremima. Sablasnu tišinu muti vjetar s Dinare i šušanj gušterica u gustišu.

Prva je tu velika kuća na kojoj je broj 111, a piše i tabla s imenom Dušan Grubor kao i datum kad je zadnji put tu bio - 20. rujna 2019. Vidi se gdje je nekad tu bila konoba u kojoj se čuvalo vino, garaža...

- A nesretni taj rat. Trebamo i s jedne i s druge strane uraditi da više prestane – govori Miloš i priča kako su ustvari nastradali oni ljudi koji su tih dana "Oluje" povjerovali Tuđmanovim pričama da ostanu i da im se ništa neće dogoditi.

image
Tom Dubravec/Hanza Media

- Ostao je, naravno, onaj ko nije imao masla na glavi, ti ljudi su povjerovali da im se ništa neće dogodit. A bilo je svega i s ove strane, ne može se reći da nije. Sjećam se dok sam uoči rata dolazio koliko su bili zaluđeni Miloševićem i nacionalizmom. A taj dan kad se dogodilo ovo u Gruborima trebao je doći Tuđman onim vlakom i vojska je, kažu, zato okolo češljala.

Ne znam, pričalo se da se s ovih brda može pucati na vlak. UNPROFOR je još tih dana nudio ljudima da odu autobusima za Srbiju, baš je moja tetka tada izbjegla. Ali kome može past na pamet da dođe u kuću nepokretnom čovjeku i zapali ga? A još ništa nije procesuirano, nitko nije odgovarao – vrti Miloš glavom mada je smiren i s odmakom vrlo staloženo priča o događajima.

Velika budaleština

- Ja se družim u Kninu i s Hrvatima, ne dolazimo više do sukoba nacionalnih, već do sukoba mišljenja, i stvarno dolazimo do zaključka da je to bila budaleština da nije mogla bit veća. Ali šta nam je sad činiti da spasimo ove oprane mozgove na jednoj i na drugoj strani. Šta dijete s 20 godina ima četnikovat ili ustašovat, pitam vas? To smo krivi mi. Ako svaki dan govoriš u medijima o velikosrpskoj agresiji, logično da je ljudima uđe u glavu. Ova sad situacija je boljitak za sve nas, neovisno o vjeri i naciji ili partijskoj opredijeljenosti – pričljiv je domaćin.

- Do Grubora se nije moglo doći ni pješke do prije dvije, tri godine, ali onda je uz susretljivost kninskoga gradonačelnika Marka Jelića u suradnji sa SDSS-om i Srpskim narodnim vijećem vojska očistila teren i probila makadam. Sad je to zaraslo ponovo, a neki ljudi su se stidljivo počeli vraćati u selo, ali za obnovu života imaju administrativnih problema, prvenstveno s priključkom za struju. Pazite ovo, nekad su je imali jer su je platili, ali opet im traže 7800 kuna. Tu se neki ljudi bore, ne znam kako će to ići...
Stižemo do kuće od koje su ostale cigle pod vedrim nebom, mora da je izgorio krov. Od pogleda se stidljivo sklanja iza ogromne lipe.

- A u ovoj kući ovde – dovede Miloš do jedne druge i govori:

- Tu je bio Jovo Grubor, 22. godište, ležao je nepokretan, živ je zapaljen. Kasnije su dolazili i tražili njegove ostatke, ali rekli su da nisu našli. Druge su sve našli. Imao je tada 73 godine.

Ajmo dalje, vidit ćemo oćemo li uspjeti proći, tu je nekidan Pupovac bio i nismo uspjeli. Tamo je kuća u kojoj su ubijeni mater i sin – pokazuje vodič i vodi novinare Slobodne do nekadašnjeg ognjišta drugog Jove Grubora i majke mu Marije. Ta je kuća išla preko CNN-a u svijet, kuća gori, a žena bugori i leži nad čovjekom - podsjeća Miloš.

Zavirimo u ostatke nekadašnjeg života. Na podu singlice, gramofon, jedna sandala, zelena dvolitrenka naslonila se na zid u kutu, staro sito, jedna čarapa... Tu je i knjiga bez naslovnice, ali govori se u njoj o osnovama organizacije poduzeća i zaštiti na radu. I udžbenik iz zemljopisa "Svijet danas" za šesti razred osnovne škole u izdanju Školske knjige iz 90-e godine. Jedno poglavlje nosi naslov "Japan – gospodarsko čudo suvremenog svijeta". Zamislite, o tome se učilo, a potom ubijalo i umiralo kao u prvobitnoj zajednici. Kukavna nam mati!

image
Tom Dubravec/Hanza Media

- Ondje tamo u onoj kući ubijen je čovjek u invalidskim kolicima, Mićko smo ga zvali – vraća nas Miloš u naš svijet danas i dovede nas do omanje dvokatnice. U nekadašnjoj kuhinji zidovi su od gareži, ali preživio je stari štednjak, a sa strane je nekim čudom tu i kredenca i u njoj uredno složene šalice za kavu, čaše, vrčevi...

Na katu su dvije sobe, razbacana odjeća po podovima i krevetima potrganih madraca, deka, a neke košulje još uvijek uredno vise na vješalicama, tu je ista onakva skrinja iz kakve je Miloš dobivao slatkiše, prašnjavi kuferi, i opet nalazimo stari gramofon, slušala se nekad muzika i ništa nije slutilo na zlo...

- Ovuda ni sam nisam proša od devedesete – potresen je Rusić.

- Onde tamo gore ubijen je taj najmlađi, Đuro Karanović, tad je imao 41 godinu. A tamo još gore ubijena je jedna retardirana žena, a šta da vam kažem, nije sama mogla ni živjeti, nit je znala pisat ni čitat, užas. Ali šta ćemo, neke stvari, kažu stručnjaci, treba i govorit da ti bude lakše – kuraži se Miloš da izdrži emocije.

On je, priča, odmah nakon "Oluje" došao u Plavno, uf, to su bili šokovi, ubijeno je 22 starijih mještana, teško mu je i danas o tome. Jedna žena u Đurićima kod koje je spavao pričala mu je muke...

- Meni su bratu kuću zapalili, a moju su demolirali, našao sam u njoj uginulu kravu, ona se zavukla tu jadnica pa je razbila špinu u kuhinji, izašla je voda, poplavilo sve... Onda sam odmah 96. odredio da uredim svoje ognjište jer ako ga uzgubim, izgubio sam sebe.

Za dolazak Medveda uredit će se jedno mjesto u središtu sela Grubori, pokosit će se raslinje i napraviti spomen-obilježje. Neki predlažu da se stave table na kuće ili jedna za sve jer kuće se urušavaju.

Bit će to prava prilika da se nešto pokrene.

- A ne ovako, tuga, što kažu, kamiš! Znate li vi šta je kamiš – zapita novinare Slobodne Dalmacije Miloš.

- To vam je onaj dio, držak od lule, ovde su neki psovali kamiš!

Misleć valjda da većeg čemera i tmine nigdje ne možeš naći. Na ovome tužnome mjestu za lulu mira i i oprosta stvarno je došlo vrijeme.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. lipanj 2022 10:47