Ovog tjedna opet su prijavljeni rekordni brojevi zaraženih te dolazi do rasta broja hospitaliziranih. S obzirom da se i pored izrazito niske smrtnosti opet pomalo stvara atmosfera zastrašivanja koja je početkom godine odvela Europu u histeriju nacionalnih lockdown politika koje jako podcjenjuju zdravstvene probleme svih ostalih teških akutnih i kroničnih bolesnika, zanemaruju značaj normalnog funkcioniranja obrazovnih aktivnosti, kao i katastrofalne posljedice na ekonomske aktivnosti i državni proračun, potrebno je iznova argumentirati zašto ovaj put moramo ostati hladne glave.
Prvo treba pojasniti što znače brojevi zaraženih, hospitaliziranih i najtežih ishoda koji se trenutačno objavljuju u Hrvatskoj.
U četvrtak je, recimo, objavljeno 369 novih slučajeva zaraze te je konstatirano 2634 aktivnih slučajeva te tri preminule osobe. Na isti dan prijavljeno je 269 osoba na bolničkom liječenju od kojih je 15 na respiratoru. Ako na osnovu ovih brojeva treba donijeti epidemiološke odluke, ti brojevi znače jako malo, skoro ništa. Ovi brojevi mogli bi reći kako govorimo o još uvijek početnoj fazi razvoja epidemije gdje bi bilo logično hvatati sve kontakte te možda čak krenuti u radikalnu bitku do istrebljenja „zadnjeg virusa“. Stvarni brojevi zaraženih daleko su viši. Teško se može ponuditi precizna procjena jer stožer i dalje ne objavljuje sve podatke iz serološkog istraživanja koje su napravili u svibnju prema uzorcima iz travnja, ali se ipak mogu napraviti konzervativne procjene. Molim za malo koncentracije, što se posebno odnosi na zastrašivače.
Istraživanje s uzorcima iz travnja ukazivalo je na seroprevalenciju od 2,4 posto. S obzirom da je istraživanje rađeno na samo 1054 ispitanika možemo očekivati relativno veliku grešku u procjeni ukupnog broja zaraženih, ali bit ćemo oprezni te značajno umanjiti multiplikatore evidentiranog službenog broja zaraženih, trenutno zaraženih i novozaraženih.
Ako uzmemo seroprevalenciju od 2,4 posto početkom travnja, kada je zabilježeno ukupno između 1000 do 1500 slučajeva, to znači da ukupni broj evidentiranih testovima na antitijela (IgG) trebamo množiti s 50 do 100. Drugim riječima, vrlo je vjerojatno da smo već u travnju imali ukupno 100 tisuća zaraženih. Ako sada imamo više od 11 tisuća službeno evidentiranih zaraženih, to znači da bismo temeljem jednostavne matematike koja proizlazi iz seroprevalencije mogli zaključiti da je do sada u Hrvatskoj sa SARS-CoV-2 inficirano oko 700 tisuća ljudi, ali idemo biti vrlo oprezni pa zaključiti kako je realno da se u Hrvatskoj do sada zarazilo oko pola milijuna ljudi (to ne znači da su oboljeli). Pri ovome valja znati kako je ukupni broj zaraženih sigurno nešto viši jer testovi na antitijela ne prepoznaju dio populacije koji se infekciji othrvao zahvaljujući reakciji T-stanica, a takvih je, sudeći prema više istraživanja, jako puno. Uostalom, nekima koji su bili zaraženi možda se smanjio broj antitijela, pa se više niti oni ne utvrđuju kao pozitivni, a bili su.
Konzervativna procjena od 500 tisuća do sada inficiranih važna je jer govori kako više nema smisla pretvarati se da imamo priliku za radikalnu epidemiološku kontrolu te, uostalom, moramo voditi računa kako statistički gledano COVID-19 za veći dio populacije nije toliko opasan da bi opravdao lockdown, niti se lockdown, ako uspoređujemo primjere različitih zemalja, pokazao učinkovitom metodom usporavanja zaraze.
Pojasnit ću dodatno: ako imamo puno veći broj zaraženih od službenog, to znači da i broj novozaraženih i broj mogućih kontakata moramo množiti s određenim multiplikatorom službenog broja. Budimo ponovo vrlo konzervativni pa recimo kako iz serološkog istraživanja imamo manju pouzdanost utvrđivanja multiplikatora za dnevni broj slučajeva, ali opet možemo reći da je on, kako koji dan, 10 do 50 puta viši nego onaj koji se objavljuje. A ako imamo 10 puta više zaraženih od službeno objavljenih, to znači da ih je samo u četvrtak bilo više od tri i pol tisuće. Broj kontakata tih tri i pol tisuće ljudi koji su negdje pokupili SARS-CoV-2 virus, a utvrđeni su u samo jednom danu, sigurno je daleko veći od broja koji mogu učinkovito obraditi i pratiti hrvatske epidemiološke službe. To pak znači da nam kao linija kontrole epidemije preostaje racionalna politika socijalnog distanciranja, ograničavanje masovnosti skupova te stroga obrana osjetljivih institucija kao što su zdravstvene i domovi za skrb. Sve su te zdravorazumske mjere mekane epidemiološke politike ciljane smanjenju mogućnosti da dođe do kratkoročnog preopterećenja kapaciteta intenzivne njege.
Ako shvatimo da u Hrvatskoj već vjerojatno imamo više od pola milijuna inficiranih, onda možemo doći do zaključka kako su šanse da doživimo nedostatak respiratora ekstremno niske.
Ukupni broj zaraženih mogao bi do listopada, kada stižu hladnoće praćene gripom i prehladama koje također uzrokuju virusne infekcije, postati svojevrsni imunitetni kordon koji će usporiti širenje zaraze. Ovom progresijom epidemije do listopada nećemo doseći imunitet krda, za koji se, sudeći prema podacima koji pristižu iz najviše okuženih sredina ipak može smatrati da ga je puno lakše postići nego su nam govorili na početku pandemije. Sve sredine s visokom okuženošću (13-25 posto - New York, Švedska, sjeverna Italija, dijelovi Španjolske, dijelovi Irana…) bilježe usporavanje broj slučajeva i praktičnu stagnaciju broja smrtnih ishoda.
Nadalje, ako znamo da je ukupni broj zaraženih daleko viši, to znači da trenutačno u Hrvatskoj imamo barem stotinjak tisuća ljudi koji bi se pokazali pozitivnima na PCR testu. Uz takav broj zaraženih, broj od 269 ljudi na bolničkom liječenju vrlo je umjeren. Imati pri tome 15 ljudi na respiratoru ne može se nazvati noćnom morom hrvatskog zdravstvenog sustava. Ovome dodajmo kako je stopa zaista nužnih hospitalizacija i dalje vjerojatno niža od službene jer si hrvatske zdravstvene institucije i dalje mogu priuštiti primanje starijih asimptomatičnih osoba kojima nije potrebna hospitalizacija. Dobro je da imamo manevarskog prostora za preventivno smanjivanje rizika ugroženih skupina. A moramo i znati da od ukupnog službenog broja zaraženih opće populacije imamo vrlo veliki udio asimptomatičnih, onih koji zapravo nisu bolesni.
S obzirom da je hrvatsko serološko istraživanje bilo relativno malo, nećemo spekulirati koliko je niska smrtnost nakon infekcije COVID-19 virusom, ali je vrlo vjerojatno da je osjetno niža od one koju je utvrdio John Ioannidis temeljem 50-ak seroloških istraživanja na 0,25 posto. No, to ne znači kako treba pričati da je COVID-19 izmišljena opasnost. Za određene skupine, naglašavam, vrlo je opasan. Ako ste osoba s dijagonosticiranim dijabetesom, rizik smrti nakon infekcije vam je 3-5 puta viši. Ako ste pretila osoba s visokim tlakom i još nekim „komorbiditetom“, a stariji ste od 75 godina, rizik najtežeg ishoda viši je 500-tinjak puta. Zdravstveni sustav postoji da bi se borio za svaki život. Kod starijih koji obole od COVID-19 teška je to bitka. Danas, srećom, puno više znamo o COVID-19 bolesti nego na početku pandemije. U samo nekoliko mjeseci armije znanstvenika i bolničkih doktora skupile su milijune informacija temeljem kojih donose puno kvalitetnije odluke o najboljim mogućim individualnim terapijama za bolesnike iz pojedinih rizičnih skupina. Danas, primjerice, znamo kako jeftini kortikosteroid deksametazon vrlo značajno smanjuje broj najtežih ishoda. Izgleda da isto ipak vrijedi za drugi jeftin stari lijek hidroksiklorokin jer su sijevnula dva velika istraživanja koja, usprkos ranijim pesimističnim zaključcima, ipak donose ohrabrujuće statistike.
Valja voditi računa kako je čovječanstvo do ove točke razvoja doguralo zahvaljujući vještinama i znanju, a ne pothranjivanjem paranoje. Sada se, primjerice, armadama znanstvenika i doktora priključilo i drugo najmoćnije superračunalo na svijetu (Summit) koje je analiziralo podatke više od 40 tisuća gena iz 17 tisuća uzoraka te je kroz analizu više od 2,5 milijardi genetskih kombinacija ponudilo „eureka moment“ - novu i, čini se, održivu novu teoriju o tome što SARS-CoV-2 čini ljudskom tijelu pod nazivom bradykinin hipoteza, a koja može objasniti čak i bizarne simptome. Računalo je preporučilo i 10 mogućih lijekova. Sugeriralo je čak i visoku učinkovitost starog dobrog D vitamina u terapijama, i lijepo je objasnilo zašto je pri tome bitan. Danas vas znanstvena zajednica više neće smatrati nekakvim redikulom ako napišete da D3 pomaže oboljelima. Neki rezultati malih istraživanja doista su impresivni. Svježa, ali mala španjolska studija sa 76 ispitanika, tretirala je 50 hospitaliziranih pacijenata uz uobičajenu terapiju s calcifediolom (nastaje u jetri hidroksolizacijom D3) te se ispostavilo kako je samo 1 od 50 tretiranih završio u jedinici intenzivne skrbi, dok ih je u grupi 26 ispitanika sa standardnom terapijom polovina završilo na intenzivnoj, od kojih je dvoje umrlo.
Vjerujmo, dakle, u znanja i dokaze, imajmo racionalni strah pred nepoznatim, ali ne dižimo paniku tamo gdje je ne bi trebalo biti i budimo ponosni na znanost što je tako velikim i brzim koracima smanjila prostor neznanja o koronavirusima.