Malo prije 6 sati ujutro, 1. listopada 1991. godine, nadiranjem JNA, rezervista i pripadnika paravojnih srbocrnogorskih formacija iz smjera Crne Gore i BiH počeo je opći napad na krajnji jug Hrvatske i Dubrovnik. S kopna, zraka i s mora.
Napadu više od 10 tisuća neprijateljskih vojnika užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa te 9. vojno-pomorskog sektora Boka uz paljbu stotinjak tenkova i teške artiljerije na kopnu te raketiranju s topovnjača ratne mornarice i MiG-ova iz zraka, na bojišnici dugoj više od 200 kilometara suprotstavilo se tek 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika tadašnjeg dubrovačkog Zbora narodne garde, policije i dragovoljaca.
Podsjetimo, JNA i druge vojne formacije napale su dubrovačko područje s čak trideset tisuća vojnika, gotovo dvije stotine tenkova i drugih oklopnih vozila, s više od stotinu topova, desetak bojnih brodova i podmornica te stotinjak ratnih zrakoplova.
Iz topničkih haubica s položaja Hercegovačkog korpusa JNA oko Trebinja i iz minobacača s Ivanice u BiH ispaljene su prve granate na sam Dubrovnik. Prve su pale na područje naselja Bosanka na Srđu i na Mokošicu. Već nakon nekoliko sati vojni zrakoplovi raketirali su trafostanicu u Komolcu pa je Dubrovnik ostao bez struje i vode, a potom i tadašnji Centar za uzbunjivanje i obavještavanje te telekomunikacijski repetitor na Srđu.
Grad je komunikacijski ostao odsječen od svijeta. To je bio početak tromjesečne blokade Dubrovnika koju su ipak uspješno probijali pripadnici Odreda naoružanih brodova. Svojim naoružanim i oklopljenim brzim gliserima u Dubrovnik su dopremali lijekove, naoružanje te prevozili branitelje. Unatoč nadmoći u ljudstvu i naoružanju, neprijateljskoj vojsci trebalo je pet dana da okupira Konavle te da uđe u Slano sa zapadne strane Dubrovnika i tako ga kopneno odsjeku od ostatka Hrvatske. U prvom tjednu napada poginulo je 27 branitelja i civila, a stotinjak ih je ranjeno.
Krajem listopada neprijateljske trupe stigle su i do samog Dubrovnika u kojem se bez struje i vode nalazilo 50.000 građana, Dubrovčana i izbjeglica s okupiranih područja Konavala, Župe dubrovačke i Dubrovačkog primorja. No osvajanje samog Dubrovnika, zahvaljujući malobrojnim ali hrabrim braniteljima koji su utvrdili položaje na tvrđavi Imperial na Srđu, u hotelu Belvedere na istočnom ulazu te naselju Sustjepan na zapadnom ulazu u grad, nije im pošlo za rukom.
Najteži napadi na Dubrovnik u njegovoj povijesti bili su u razdoblju od 8. do 14. studenoga 1991. godine, kada je na područje grada palo više od pet tisuća projektila, a potom i na Svetog Nikolu, 6. prosinca, kada je samo na od UNESCO-a zaštićenu povijesnu jezgru ispaljeno 600 topničkih projektila. U tom napadu devet zgrada, spomenika kulture unutar dubrovačkih zidina u potpunosti je izgorjelo, 456 ih je teško oštećeno, a na sami Stradun palo je 45 granata. Danas se u Dubrovniku 6. prosinca obilježava kao Dan dubrovačkih branitelja. Napad je počeo točno u 5.45 sati ujutro, kada je krenulo topničko razaranje prvenstveno zaštićene povijesne cjeline te pješački napadi na tvrđavu Imperial na Srđu, brdu poviše Dubrovnika, koju je branila nekolicina slabo naoružanih branitelja.
Agresorsko pješaštvo istovremeno je krenulo u napade na obrambene linije istočnog i zapadnog ulaza u sam centar grada, na Sustjepan i hotel Belvedere na Pločama. No dubrovački branitelji uspjeli su odbiti daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Za vrijeme napada i okupacije dubrovačkog područja, s kojeg je izbjeglo i prognano više od 33 tisuća ljudi, poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 ljudi. U koncentracijskim logorima u Bileći u BiH te u Morinju u Crnoj Gori bile su zatočene 423 osobe. Neprijatelj je od Stona do Konavala do temelja spalio 2127 kuća pa je bez krova nad glavom ostalo gotovo 7800 građana. Zapaljen je i zaštićeni, pola stoljeća star Arboretum u Trstenom, a okupirano područje potpuno je opljačkano.
Tijekom okupacije dubrovačkog područja u Dubrovniku su voda, plin, svijeće i baterije vrijedili više od zlata, a nedostajalo je hrane i lijekova. Spašene zalihe iz oštećenih hladnjača ondašnjega trgovačkog lanca Dubrovkinja nisu dugo potrajale, no kruh se u nekadašnjoj pekari Orlando, unatoč granatiranju postrojenja, pekao svaku noć. Priručno oklopljenim kamionom, Majsanom, rano ujutro razvozio bi se po gradu i dijelio građanima. I kada se Dubrovčanima zatočenima u njihovu gradu činilo da nema spasa, iz Rijeke je prema Dubrovniku 28. listopada 1991. godine krenuo Jadrolinijin trajekt Slavija natovaren hranom, lijekovima, plinom i drugim potrepštinama.
Akcija je nazvana Konvoj Libertas, a tijekom plovidbe prema Dubrovniku Slaviji su se priključili brojni ribarski brodovi i turističke brodice. Konvoju se u Splitu priključuje Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Jugoslavije, tadašnji predsjednik hrvatske Vlade Franjo Gregurić te brojni pjevači i glumci.
Franjo Gregurić
Pred Dubrovnikom, u Mljetskom kanalu konvoj zaustavlja topovnjača JRM-a i prijeti potapanjem, no kao vrhovni zapovjednik Stjepan Mesić im naređuje da propuste brodove prema Dubrovniku. Neizvjesnost je trajala cijelu noć, no Slavija i drugih 29 brodova su 31. prosinca ipak uplovili u luku Gruž. Osim što im je nakon mjesec dana potpune blokade dovezao pomoć, Konvoj Libertas vratio je vjeru Dubrovčanima da nisu napušteni i vjeru da će njihov grad biti deblokiran, a hrvatski jug oslobođen. U svibnju 1992. godine Hrvatska vojska pod zapovjednikom Južnog bojišta, generalom Jankom Bobetkom kreće u oslobađanje dubrovačkog područja te u nekoliko akcija oslobađaju hrvatski jug, ali i zaleđe u susjednoj BiH.
Haaške kazne za oficire JNA
General Pavle Strugar
General Pavle Strugar
General Pavle Strugar, zapovjednik 2. operativne grupe JNA, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije 2005. osuđen je na osam godina zatvora zbog opsade dubrovačkog područja i granatiranja Dubrovnika. Zbog zdravstvenog stanja osuđenika kazna mu je smanjena na sedam i pol godina, no Strugar je nakon odsluženja dvije trećine kazne pušten na slobodu.
Admiral JRM-a Miodrag Jokić, zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora Boka, 2004. godine u Haagu je osuđen na sedam godina zatvora, a nakon odsluženja dvije trećine kazne pušten je 2008. na slobodu.
Kapetan Vladimir Kovačević Rambo, zapovjednik trećeg bataljuna 472. motorizirane brigade JNA iz Trebinja koji je vodio topnički napad na Dubrovnik 6. prosinca 1991., optužen je pred Haaškim sudom 2005., no njegov je slučaj zbog dijagnosticirane duševne bolesti prepušten srpskom pravosuđu. No do danas nije izašao pred sud te se nalazi zatvoren u psihijatrijskoj ustanovi.
Viceadmiral JRM-a Milan Zec, načelnik štaba 9. VPS, zbog nedostatka dokaza oslobođen je svih optužbi pred Sudom u Haagu.
Operacija Spaljena zemlja
Kako bi deblokirala Dubrovnik, Hrvatska vojska 18. svibnja 1992. počela je operaciju Spaljena zemlja sa 1. i 4. gardijskom brigadom koje su u samo dva dana deblokirale poluotok Pelješac, a potom su oslobođene Čepikuće Slano, kao i cijelo dubrovačko primorje. Hrvatske gardijske brigade probijajući se prema jugu uz velike gubitke 30. svibnja ušle su u sam Dubrovnik. Oslobađanje zaleđa nastavilo se do kraja lipnja.
Operacija Tigar
Napadom borbenih zrakoplova HV-a na Golubov kamen s kojeg je JNA kontrolirala jedinu prometnicu prema Dubrovniku u srpnju 1992. počela je operacija Tigar, kojoj je cilj bio potpuna deblokada Dubrovnika. Kako bi se prekinuli dalekometni topnički napadi, trebalo je osloboditi dubrovačko zaleđe. U samo desetak dana Hrvatska vojska ovladala je visovima s kojih je kontrolirala Popovo polje u susjednoj BiH pa je tenkovima krenula i na samo Trebinje. Zauzeto je i pogranično naselje Ivanica, a 20. srpnja izvršen je desant na Cavtat te je krenulo oslobađanje Konavala, najjužnije hrvatske općine.