Jeste li očekivali oslobađajuću presudu za generale Gotovinu i Markača?
- Jedno su očekivanja, a drugo želje. Iskreno rečeno, nisam se nadao ovako povoljnoj presudi. Stajalište Ministarstva pravosuđa je da se svaka presuda, kako Haaškog suda tako i nacionalnih sudova, mora poštovati. Meni je drago što ćemo ovu presudu Haaškog suda moći ispoštovati sa zadovoljstvom, ali i da nije takva mi bismo je svejedno poštovali zato što je utemeljena na sudskoj proceduri, na dokazima koji su u njoj izvedeni i nije na nama da ih preispitujemo kakvi su.
Kako komentirate sadržaj presude i obrazloženje koje smo imali priliku čuti?
- Očito je da je pokušaj uvođenja standarda prema kojem je garantiranje ciljeva udaljenih preko 200 metara od vojnog cilja s ovom je presudom definitivno napušten. Što se tiče kvalifikacije o udruženom zločinačkom pothvatu, mogu reći da mi je posebno drago da je odbačena, između ostalog i zbog pokušaja da se nametne teorija prema kojoj Haaški sud "piše povijest". Teza da Haaški sud piše povijest po meni je pogrešna jer on možda piše povijest tek u jednom malom segmentu. Moramo uvijek imati na umu da je ovo sudska odluka, a sud ne utvrđuje apsolutnu istinu, on utvrđuje dokaze koje su mu stranke u postupku podastrijete. Za bilo kakav temeljitiji komentar treba pričekati njezino pisano obrazloženje.
U lipnju 2001. kad su u Hrvatsku stigle optužnice i nalozi za uhićenjem generala Gotovine i Ademija, bili ste na čelu Vladinog Savjeta za suradnju s Haaškim sudom. Je li tadašnja Vlada mogla spriječiti Gotovinin četverogodišnji bijeg i dragocjeno vrijeme za otpočinjanje pristupnih pregovora i mogući ulazak u EU?
- Tada smo postupali u okviru zakonskih propisa Republike Hrvatske. Kao što ste rekli tada su stigle optužnice protiv dvojce hrvatskih generala koji su različito postupili i nikakvim našim radnjama ništa se nije dalo ubrzati li usporiti.
Nakon ove oslobađajuće presude te 12 godina nakon Oluje nema ni jedne pravomoćne presude za ratne zločine počinjene u ljeto 1995. i nakon toga. Kako to komentirate?
- U razdoblju tijekom kojeg su se događale stvari koje se nisu smjele događati naš pravni sustav nije funkcionirao. Da se to tada procesuiralo, vrlo je vjerojatno da ni ovog Haaškog procesa ne bi bilo. Osnovno je, dakle, da se svaki zločin morao procesuirati tijekom devedesetih, a tada to nismo napravili. Naravno da se protokom vremena izvjesnost progona smanjuje jer vrijeme ne ide na ruku dokazima i svjedocima. Međutim, postoji načelo nezastarijevanja ratnih zločina, a i odlučan stav ove Vlade da gdjegod postoje dokazi, oni budu i procesuirani. U ovom se trenutku pred hrvatskim sudovima vodi dosta postupaka protiv osoba koje se tereti za ratne zločine bez obzira na nacionalnost, na temelju raznih oblika odgovornosti, uključujući i zapovjednu.
Moram vas, međutim, podsjetiti da je među njima tek jedan jedini postupak za ratne zločine nakon Oluje - za ubojstvo šestoro civila u Gruborima. On izgleda tako da je jedan od trojice optuženika pronađen obješen, ključni svjedoci tvrde da se ničega ne sjećaju, a dvojica preostalih optuženika pušteni iz pritvora uz sučevo obrazloženje kako nema dokaza o njihovoj krivnji. Vjerujete li da hrvatsko pravosuđe im snage procesuirati i primjereno osuditi ratne zločine počinjene u Oluji i nakon nje?
- Apsolutno!
Na čemu temeljite optimizam?
- Na čitavom nizu već dovršenih sudskih postupaka za ratne zločine protiv različito pozicioniranih osoba, uključujući i visoko pozicionirane. Uvjeren sam da će i u slučajevima ratnih zločina počinjenih u Oluji i nakon nje, za koje postoje dokazi pravosuđe postupati i donijeti presude sukladne dokazima.