Tamara Seropian, 44-godišnja Osječanka, sa zabrinutošću prati vijesti o imigrantima iz Sirije. Kako kaže, riječ je o njezinom narodu i državi u koju je do 2011. godine odlazila obvezno jednom godišnje, a danas se svakodnevno čuje sa 60-godišnjim bratom, sinom iz očeva prvoga braka, piše Glas Slavonije.
Tamarin otac Noubar, rođeni Sirijac, bio je suprug osječke glazbenice Olgice Miler, kojeg je ona upoznala u Damasku još kao djevojka i potom ondje ostala. U braku su dobili Tamaru, a sedam godina nakon njezina rođenja preselili su se u Osijek.
- Došli smo u Osijek 1976. godine, kada je u Siriji bio sličan građanski rat kao danas. Čim smo se vratili, majka se razboljela i ja danas tvrdim da je umrla od tuge za Sirijom. I osobno obožavam tu zemlju, Damask je prekrasan grad s predivnim ljudima i običajima pa jedva čekam da sve ovo završi, da opet odem tamo - ispričala nam je Tamara Seropian, inače referentica na osječkom Medicinskom fakultetu.
- Nikad se ne zna hoće li se i kad zatvoriti granica, stoga strpljivo čekam okončanje situacije u Siriji, nakon čega ću sa zadovoljstvom spakirati kovčege i uputiti se u Damask - dodaje Tamara.
Imigrantima bi, kaže, pomogla bez razmišljanja, to više što joj je poznato da su i Hrvati prošli sličnu kalvariju 1991. godine. I njezini se prijatelji interesiraju kako mogu pomoći, a neki su od njih spremni ustupiti izbjeglicama iz Sirije i svoje stanove koje ne koriste.
- Raspituju se, misleći da ja više znam jer sam napola Sirijka, no ni meni nije jasno kako bi se u ovom trenutku pomoglo. Općenito smatram da naša država nije u situaciji da bi pomogla, kao ni Srbija i Makedonija, ali vidjet ćemo što će biti. Pomogla bih svakome, a kamoli narodu za kojeg sam emocionalno vezana i kojeg smatram svojim - zaključuje Tamara, rekavši da je u Damasku, kako joj pojašnjava brat, trenutačno situacija potpuno mirna.
Sirijci su, kaže Tamara Seropian, vrlo topao narod, temperamentan, veseo i srdačan.
- Gostoljubivi su i darežljivi. Ono što je tamo divno jest činjenica da su u Siriji žene kraljice. Možda nisu toliko emancipirane, iako je sve više školovanih i zaposlenih, ali muškarci ih uistinu cijene, kao i starije članove obitelji. Ondje se točno zna tko koga sluša, tko koga poštuje i na koga se obraća pozornost. Zanimljivo je da su oni vrlo obiteljski povezani, i to ne samo s najbližom rodbinom. U Siriji ne postoje stolovi za četvero, nego za njih 30. Stalno su zajedno, što je jedan od razloga zbog čega su sad u imigraciji i oni najmlađi i oni stariji - kaže Tamara Seropian za Glas Slavonije.