1. Gospodine Prizmić, kako ste se osjećali kad ste čuli da su članove HGSS-a brutalno pretukla tri MMA borca na riječkom skijalištu Platak?
- Žalosno i ljutito. Žalosno jer kao pripadnik HGSS-a kojemu je svjetonazor pomoći, sanirati ozljedu, očuvati zdravlje i živote ljudi, ne mogu to razumjeti. Ne postoji niti jedno opravdanje niti razlog nasrnuti i ugroziti život i zdravlje drugog ljudskog stvorenja, baš nikad i prema nikome. U ovom slučaju, kao GSS-ovac nisam ni subjektivan. Tako bih reagirao i tako se osjećam uvijek kad čujem i za bilo koja druga nasilja. Poriv pojedinca da ugrozi zdravlje fizički, a još i bolnije ugrozi psihički integritet i dostojanstvo drugog ljudskog bića, ukazuje na patološki narcizam. Upravo tako i glasi definicija ljudskih stvorenja koji ne poštuju prava drugih i stanje svijesti pojedinaca da, ako nešto nije po njihovom, tad imaju pravo nekoga koji već ozlijeđen sjedi, udariti nogom u glavu, ugroziti njegov život i ljudsko dostojanstvo.
2. Prema novinskim i policijskim izvješćima, vaš član je napadnut nakon što nije želio motornim sanjkama izvući iz snijega BMW jednog od napadača. Koje detalje još znate?
- Ma zašto uopće govoriti o detaljima? Ovo je od samog početka do neba nedopustivi faul. I ljudski, a posebno kad dolazi od strane osoba koje se deklariraju kao sportaši. Doći vozilom na skijalište i skijašku stazu. Kojim pravom? Iživljavati se bijesnom vožnjom i time potencijalno ugroziti ljude, oštetiti stazu koja je konačno nečija imovina ili u najmanju ruku javno koristan prostor. Kojim pravom? I na kraju kao gospodari svijeta zahtijevati da im se izvlači automobil. Kojim pravom? Pa zatim fizički ugroziti zdravlje i život drugih ljudskih osoba. Kojim pravom? Može li se tim mladim osobama postaviti to pitanje?
3. U kakvom su zdravstvenom stanju ozlijeđeni HGSS-ovci?
- Vjerujem da se fizički oporavljaju. Iako su to čvrsti momci, o duševnom stanju teško mi je zamišljati. Čak i ja, a vjerujem i svi GSS-ovci, ovo doživljavam kao svoju traumu, poniženje i ugroženo dostojanstvo. Neće nas to obeshrabriti na našem putu, ali rastužiti svakako da.
4. Što oni kažu o samom napadu?
- Mislim da su oni već sve rekli i nema potrebe to prepričavati.
5. Nedavno se dogodio i incident kad je ukradena oprema HGSS-ovcima dok su spašavali ljude. Šesnaest godina ste bili na čelu HGSS-a, pamtite li slične incidente?
- Bilo je više krađa od ‘poštenih lopova‘. Bivala nam je ukradena oprema, čak i vitlo na terenskom vozilu i ja to čak mogu i razumjeti. Ljudi su to učinili s razlogom. Nedopustivim, ali kakvim takvim čak i razumnim razlogom, a to je njihova osobna korist. Ali jednom prilikom su nam noću na parkingu izbušene gume na svim vozilima. Onim vozilima koja su trebala biti sredstvo spašavanja nečijeg života u nekom možda presudnom trenutku. E to ne mogu razumjeti. Učiniti štetu samo da bi učinili štetu. Ugroziti možda nedužne ljude kojima je o tim vozilima život ovisio. Volio bih da se ovime pozabave sociolozi, jer sam se često suočavao s iracionalnom netrpeljivosti pojedinaca prema nama i HGSS-u. Možda zato što smo drugačiji od njih, a to ih možda frustrira pa to doživljavaju kao ugrozu.
6. Napad se dogodio za vrijeme noćnog dežurstva na skijalištu. Koje su još situacije s pojačanim rizikom prisutne u zimsko vrijeme?
- Noć i hladnoća te gubitak orijentacije česte su i urgentne situacije za HGSS zimi. Upravo su se i kolege na Platku te večeri vratile s jedne takve uspješne potrage. Često skijaši skrenu sa staze ili se izgube planinari koje uhvati noć. Tad morate brzo reagirati jer noćne temperature su još niže, postoji izloženost vjetru i eventualne ozljede. Pri tome nemate lokaciju onih kojima trebate pomoći jer čak ni oni sami ne znaju objasniti gdje se nalaze. A radi se o velikim, teškim, zasniježenim, često zaleđenim i nepreglednim prostorima. Zato je potraga najveći naš problem. Često sam znao reći da zavidimo drugim službama koje poput HMP-a ipak u dojavi najčešće dobiju adresu i lokaciju na kojima trebaju nekome pomoći.
7. Koliko je važna suradnja s ostalim službama da bi se ispoštovao tzv. "zlatni sat"?
- Suradnja je sve bolja i ponosan sam da smo i ja osobno i HGSS uvijek ukazivali na potrebu da se unaprijedi sustav, da se skrati vrijeme, unaprijede sposobnosti i donese sva potrebna legislativa. I dosta toga smo i uspjeli. Prvi smo pokrenuli i dizali standarde helikopterske pomoći i spašavanja i nadam se da će nabavkom najavljenih dva helikoptera od strane MUP-a pripadnici HGSS-a konačno dobiti pravi alat za spašavanje života na nepristupačnim terenima, jer su helikopteri na prostoru kojeg temeljem Zakona o HGSS-u pokrivamo, zbog nepristupačnosti i dugotrajnih pristupa i transporta unesrećenih, ponekad jedino sredstvo koje takvima ljudima daju mogućnost da prežive.
8. Koliko je poboljšan sustav pomoći u neurbanoj Hrvatskoj, jesu li napravljene "sigurne karte", kolika je opasnost od mina?
- Osamdeset posto djelatnosti HGSS-a je preventiva. Prije 20-ak godina sačinili smo Program projektiranja sigurnosti na prostorima neurbane Hrvatske i po njemu stalno djelujemo. Rezultat su sigurni zemljovidi, interventni helidromi, izgradnja skloništa, edukacija turističkih vodiča i djelatnika zaštite prirode, planinara, nazočnost na terenu, unapređenje suradnje s turističkim zajednicama, ustanovama za zaštitu prirode, elaboratima procjena rizika i sl.… Mnogi naši pripadnici tijekom rata borili su se baš na planinama, znaju probleme na terenu. U suradnji s nadležnim institucijama inicirali smo razminiranje nekih prostora na Dinari i drugdje. Činimo sve što znamo i možemo i ponosno mogu reći da su ti prostori sad znatno sigurniji nego ranije.
9. Zbog prirodnih ljepota sve više je "turista pustolova" ljubitelja prirode. Jesu li oni bolje educirani i koliko njihov porast utječe na broj intervencija?
- Matematika je neumoljiva. Sve veći broj posjetitelja tih prostora, statistički, unatoč obimnoj preventivi dovodi do porasta naših intervencija. Nažalost, taj trend će se i dalje nastaviti.
10. Kad zbrojite uspomene, koja vam je akcija spašavanja ostala u posebnom sjećanju?
- Svaka! A bilo ih je na tisuće. Nažalost, najviše pamtim one kad zbog kasne dojave ili činjenice da se stradavanje već dogodilo u trenutku dojave ljudima nismo mogli pomoći. Bilo je akcija koje su trajale danima, poput potrage za nestalom osobom na Mosoru, gdje ni nakon 78 dana nismo odustajali od potrage.
Da te pitam
Prizmić: Mogu li novinari popraviti naše društvo kako bi situacije poput ovih bile nezamislive?
Šimić: Ne mogu, a i kad bi mogli, onda više ne bi bili novinari, nego društveno-politički radnici koji su nestali pred onima ‘u se, na se i poda se‘.