Jesmo li na dobrom tragu ako nasljednika Milana Bandića tražimo isključivo na listi dosad nominiranih kandidata za zagrebačke izbore u svibnju?
Bandićeva iznenadna smrt, događaj usporediv jedino s Tuđmanovim odlaskom krajem devedesetih, tolike je pojedince i skupine u sekundi ostavio bez čvrstog tla pod nogama, trenutačno ih pretvorivši u političke beskućnike, nepripremljene žrtve najrazornijeg političkog potresa u posljednjih dvadeset godina. Toliko će ovisnika o Bandiću sljedećih dana steći "žute" i "crvene" naljepnice, toliko će njih noćima bdjeti od neizvjesnosti, toliko će se uhodanih kanala najednom poremetiti, toliko se rutine zaljuljati.
No kao i s ovim "običnim" potresom koji zdrma zgrade i pogodi građane, tako će i s nenadanim tektonskim poremećajem brzo nakon prvog šoka početi bitka za opstanak. Zapravo, vjerojatno je već započela u noći objave prilično šokantne vijesti: umro je Milan Bandić.
Ako su još do jučer tražili kandidate koji bi mogli pomoći Bandiću da uđe u drugi krug, od noćas svi koji su dobro surađivali s preminulim gradonačelnikom, kao i oni koji, eto, baš nisu pa sad vide priliku da u narednom desetljeću ili dva preuzmu pozicije političke i gospodarske moći - svi oni svijećom traže svoga "protupotresnog menadžera za Zagreb". Nije baš realno da će ga naći među kandidatima koji su se do jučer gurali kao oni koje nije šteta potrošiti u još jednoj programiranoj izbornoj utakmici.
Nelogično je bilo kome danas staviti sve karte na suparnike poput Klisovića ili Filipovića. Dvadeset godina star sistem koji je izrastao oko Bandića, kao i novi, koji bi mu htio konkurirati, sada panično treba čovjeka koji može uvjerljivo izazvati Tomaševića.
Prilika je zapravo velika jer se i Tomašević nalazi u svojevrsnom afteršoku: platformi kojoj se tepalo "ma važno je samo da maknu Bandića, a drugo sad nije bitno" iznenada je ostalo samo još nešto malo zelene gradske politike.
Vrlo je izgledno da će se odnekud pojaviti "neovisni kandidat" i iskoristiti priliku što posljednji ulazi u utakmicu s potpuno promijenjenim okolnostima; bez tereta dosadašnje kampanje kojoj je istekao rok trajanja, sa sad već nepopravljivo slabim suparnicima iz dvije najveće stranke i s potpuno novim pogledom na Zagreb, ne više kao nepobjediv ili "neoslobodiv" grad.
Realno je očekivati da će odabrani izazivač imati, barem prema van, izražen profil Bandićeva antipoda. Vjerojatno neće dolaziti iz partijskih struktura nego iz, kako se to voli reći, "realnog sektora".
Lako je moguće da neće voljeti Louis Vuitton niti bilo kakve demonstracije glamura. Da će izbjegavati iskričave istupe i politički ekshibicionizam svake vrste. Da neće govoriti u poslovicama nego u grafovima. Da će zvučati jako ozbiljno, dosadno, pametno i potkovano. Da će govoriti samo o obnovi, obnovi i obnovi. Da neće hodati po blatu, nego će se obraćati iz salona. Da će puno govoriti o političkom zajedništvu, velikoj koaliciji i potrebi općeg ujedinjenja.
Kad ugledamo takvog na horizontu svibanjskih izbora u Zagrebu, znat ćemo da su se zainteresirane strukture stabilizirale od šoka i da Bandićev kraj nije nužno i kraj bitke za Zagreb vođen najviše po mjeri javnog interesa.