POKRETAČICA INICIJATIVE

'OVDJE SMO DA VAM KAŽEMO DA NIKAD VIŠE NEĆETE BITI OSTAVLJENE SAME' Jelena Veljača piše za Jutarnji povodom prosvjeda #spasime

Marko Todorov / CROPIX

Barbara Kolar na HTV-u mi govori: “Pa ti si se baš ozbiljno pripremila za temu”. Kako da joj kažem da je ta tema moj život u zadnjih trinaest dana, a moja tema zadnjih trinaest godina? Zove me bivši dečko - govori da je ponosan na mene, u suzama, iako nam je “feminizam uništio vezu”. Poklapam mu slušalicu. Gutam knedle. Želim svaku od cura s kojim radim zagrliti i reći im: hvala što me niste ostavile samu

U životu sam, sa sramom priznajem, bila na tri prosvjeda: ne znam računa li se zapravo onaj na koji sam pobjegla kao klinka (Radio 101), unatoč tome što sam se zaklela starcima da na to neću ići, ali ja ga računam jer je kao neki početak mojih aktivističkih pretenzija. Bila sam potpuno usrana, ali i potpuno obnevidjela od energije koja se dogodila na Trgu. Nakon toga sam uspjela godinama ne izaći na ulicu, neka kombinacija salonskog ljevičarenja, valjda, adolescentskog narcizma i indolentnosti, a možda čak i tema koje me nisu tako jako angažirale.

U međuvremenu sam počela pisati: isprva o cipelama, al zapravo više o pravu na cipele, pa me onda vrlo brzo napao Jergović da sam glupača, jer tko normalan piše o cipelama i ženama nogometaša - osjećala sam se kao žrtva zlostavljanja danima, morala sam otputovati frendici na moru u izolaciju, plakala sam i vukla se po njezinoj ribarskoj kući u nekom šarenom bademantilu dok je ona dojila svoje tek rođeno dijete, a moj tadašnji muž me tješio riječima: ma to će svi zaboraviti. Pokušala sam zaboraviti i ja, kao ono, nema veze što me jedan od najmoćnijih ljudi u hrvatskoj književnosti i medijskom prostoru popljuvao uzduž i poprijeko jer sam se usudila napisati žensku kolumnu o - ženama.

Premotajmo film na “deset godina kasnije”: dosta pišem o poziciji žena u društvu, o Hrvatskoj, nekad i o Thompsonu (pa završim s prijetnjama ubojstvom i silovanjima u inboksu), o Istanbulskoj konvenciji, o obiteljskom nasilju, organiziram prosvjed koji podržava 50.000 ljudi i svi najvažniji mediji u Hrvatskoj, imam iza sebe sedam vrlo uspješnih TV projekata, seriju prodanu u 53 zemlje, scenarij prodan Televisi, dvije zbirke kolumni, ali i dalje čekam, negdje duboko u sebi, tu ispriku. I dalje se pitam jesam li glupača, jer tako je Jerga rekao. To je psihologija žrtve ukratko. Moćni frajer te lupi, a ti se pitaš jesi li ti kriva.

“Deset godina kasnije”: paška tragedija. Tata baci četvero djece s balkona. Isprva mislim da je to neki luđak, ali kako sam majka trogodišnjeg djeteta, isplačem dušu, pratim slučaj, i saznam da je obitelj u programu Centra za socijalnu skrb. Pa se sjetim i malog Denisa Pašića, zbog kojeg noćima nisam spavala nakon što ga je majka ugušila jer ga nije uspjela ubiti tabletama za spavanje. Pa se sjetim žene kojoj je lice izmasakrirano mačetom. Pa se sjetim svoje prijateljice koja je s dvoje djece pobjegla u sigurnu kuću, ali mi se povjerila da se razmišlja vratiti svom nasilnom mužu koji ju je redovito tukao pred djecom jer nije znala od čega će živjeti, jer je roditelji ne podržavaju u rastavi, i jer je ona možda ipak malo pretjerala.

Pa se sjetim svoje sedamdesetogodišnje tete iz vrtića koju sam srela na cesti pa mi je povjerila da se rastala nakon četrdeset godina braka prošle godine jer je zahvaljujući #metoo pokretu shvatila (da, tek je prošle godine to shvatila, dobro ste pročitali) kako ju je vlastiti muž mnogo puta silovao, a ona nije znala da je to silovanje, jer nije znala da se smije reći “ne” frajeru za kojeg je udana. Pa ga je ostavila sa sedamdeset, a okolina je ne podržava. Pa se sjetim da je treći prosvjed na kojem sam u životu bila bio onaj u Beogradu, jedan od subotnjih 1od5milijuna, zajedno sa svojim trogodišnjim djetetom, pa se sjetim kako sam tada pomislila “kad bi barem kod nas netko pozvao ljude na ulicu”.

Netko. Uvijek netko drugi, zar ne?

Pa pitam Amandu Prenkaj i Jelenu Perčin hoće li doći sa mnom pred Vladu. Hoće. Iako imaju malu djecu, i premijere. Pa pomislim: ok, pa i da smo samo nas tri, barem me jednog dana neće biti sram. Barem sam jednom bila netko.

1. 3. 2019. napišem status “tko je uz mene”. Jave se moje cure, te dvije Facebook frendice koje osobno ne poznajem (ali ću na kraju ovog teksta moći reći da smo članice najbližeg plemena): urednica s Al Jazeere Mirsada Begović, i Ana Pecotić, marketinška stručnjakinja. I one će, kažu. Pet nas je, pomislih, pa to je genijalan broj. Kaže Mirsada: a daj otvori grupu, #spasime je dobro ime. Za sve koje nismo uspjeli spasiti, kužiš? Poželim da sam genijalna kao Mirsada, ali nisam, pa kaj ću sad. Za Denisa, šapnem si prije spavanja, pa otvorim grupu s pet članica. I odem spavati uz svoju bebu. Ali me probudi napad panike oko dva ujutro. U inboksu je nekoliko poruka. Među njima, Nora Krstulović, redateljica: “Ne znam znaš li u što si se upustila, ali drago mi je da jesi. Daj da ti pomognem”. O čemu ova priča, pomislim. Otvorim link na grupu, nekoliko tisuću članova.

2. 3. 2019. Zovem svoje odvjetnice, pitam ih što mi se može desiti jer je u grupi sad već pet tisuća ljudi i jer neki od njih dijele svoja iskustva o zlostavljanju. Ništa, kažu, ali daj, pomoći ćemo ti. Nora mi kaže da zovem Sarnavku. Ne usuđujem se - Sarnavka je ikona. Mislit će da sam glupača koja piše o cipelama. Sigurno je pročitala Jergovićev tekst. Odgodim poziv do kasno navečer, sve dok se Nora ne izdere na mene da sad već šest tisuća ljudi računa na nas. Popijem normabel, zovem Sarnavku. Žena razgovara sa mnom kao da sam ozbiljna odrasla osoba, razgovor traje dva sata, zapisujem detalje njezine borbe i statistiku kao manijak.

Pitam je smijem li koristiti nju kao izvor. Kaže: pa naravno. Poklapam slušalicu u šoku. I dalje mislim da ništa ne vrijedim, ali stvari na papiru imaju veću moć od toga: Hrvatska nema 24-satnu telefonsku liniju za žrtve, piše na salveti, Hrvatska nema dovoljno sigurnih skloništa za žene, piše na post itu, uz napomenu da moram docijepiti Lenu protiv vodenih kozica, samo 8 posto prijavljenih i osuđenih nasilnika osuđeni su za kazneno djelo. Zovem Noru. Šutimo dugo čitajući si statistiku. Televizijska zvijezda u meni zna da nam treba - producent.

3. 3. 2019. Nerma Mehadić mlada je i pametna, ono što sam htjela biti prije deset godina, ali to nije bilo to vrijeme za žene. I ima genijalne cipele, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ja sam se za to borila, pomislim, za to da ta mlada cura može biti ono što jest i da je nitko ne stavlja u nikakvu ladicu i nikakav stereotip i da je ljudi procjenjuju samo kroz ono što radi a ne ono što jest, a ono što ona jest je jedna od onih cool producentica koje svi obožavaju: kaže mi da nam daje prostor i svoje vrijeme. Kaže mi da je #spasime za nju presudna tema. Odlučujem da ću joj kasnije reći da sam se ja borila za njezina prava. Ok, možda nikad.

4. 3. 2019. Zovem Anicu Tomić, kazališnu redateljicu u koju smo svi bili zaljubljeni još u ZeKaEmu, jer je bila drska, progresivna i jer je znala čitati dramski tekst kao nitko koga sam poznavala u svom životu. Molim Boga da me nije prezrela u međuvremenu, jer - skupe cipele - a ona i dalje režira progresivno, hrabro, autorski, strastveno, divlje. Kaže da će pročitati sva svjedočanstva i napraviti nešto od njih. U grupi je 15.000 ljudi. Puno je to teksta, kaže. Pročita ga do dva ujutro, piše mi kao da nije sredina noći, a ja joj odgovaram isto tako. “Znaš da nismo normalne?” kažem joj oko zore. “Tko je ikad napravio uspješnu inicijativu i revoluciju a da je bio posve normalan?” replicira. Kažem vam, naprosto je najbolja. I u dijalogu, i na sceni, i u životu.

5. 3. 2019. Anica dolazi sa svojom kreativnom partnericom Jelenom Kovačić. I hvala Bogu na tome, jer je Jelena harmonija koju smo čekale. Zen na našu histeriju, struktura za naš kaos. Imaju sto ideja. Nikad ne spominju moje cipele. Ali spominju žrtve, spominju njihove priče, spominju zlostavljanja, spominju statistike, obične ljude, i ideju za program prosvjeda. Spominju Gabi Novak, puštaju “Hrabre ljude”. Sve plačemo.

6. 3. 2019. Naša odvjetnica Una je prijavila prosvjed. U grupi je 20.000 ljudi. Ne možemo na Markov trg jer nas je previše. Uključuju se mediji. Prestajem spavati u potpunosti, razvijam svojevrsnu ovisnost o tabletama za smirenje. Ne mogu vjerovati da ovo radim: no svaki put kad pročitam novo svjedočanstvo žrtve, znam da moram. “Koliko je ovog, jebote?” usred noći mi napiše jedna od njih koju zbog psovke neću imenovati, “pa zar su sve žene u Hrvatskoj zlostavljane?” Ni ne moram reći da mislim isto, šutimo zajedno na telefon.

7. 3. 2019. Svi mediji su popratili inicijativu, Una radi s udrugama na konkretnim zahtjevima, što se iskristaliziralo kao glavni problem, ali i suština inicijative. Ja pilim po osobnoj odgovornosti ministrice Murganić (tražim ispriku za skandaloznu “tako vam je to u braku” izjavu), te stalno pitam zašto premijer ne može donijeti neku odredbu za strože kažnjavanje obiteljskog nasilja. Odvjetnice mi tumače da je stvar kompleksnija - zakoni su dobri, praksa šteka. Prosvjed je za devet dana, a ispred nas je nevjerojatna gomila nepoznanica, postajemo frustrirane, opterećene, zanemarujemo muževe, djecu, majke, pse i sebe.

8. 3. 2019. Nora mi piše poruku: “Ovo mora prestati biti prosvjed o tebi, ljudi se pitaju je li u pitanju samopromocija”. Gledam u mail par minuta, želim zatvoriti kompjutor, želim ga baciti kroz prozor - što bi ispalo kao veliki problem jer ga službeno ne posjedujem, već moj poslodavac, pa odustajem od tog dramatičnog plana, već napišem Nori poruku: “Jesi li ti normalna, kako to misliš”. Kreće rasprava o tome tko što točno misli, ja to pretvaram u pitanje ljubavi i prihvaćenosti, Nora mi objašnjava da ona nije moja mama koje me može voljeti dovoljno za sve ljude u mom životu, i da se smirim i odem spavati i da prestanem razgovarati s medijima. Pristajem prkosno.

9. 3. 2019. Nora me moli da dam par intervjua. Jutro donosi spas, pa se pravimo da krize nije bilo, jer je u grupi 30.000 ljudi. Pridružuju nam se aktivistice iz Domina i Roda, traže da napravimo go fund stranicu jer će biti troškova za taj ogromni prosvjed. Ja urlam da to ne dolazi u obzir jer će me svi optužiti da sam kupila skupe cipele tim novcima. Karla iz Domina me optužuje za posvemašnju paranoju. Ja se povlačim sa strane, gledam ih kako strastveno raspravljaju o pravnim terminima, o programu koji slažemo za prosvjed, o tome hoćemo li čitati svjedočanstva žrtava, zovemo Sanju, zovemo ministarstva, toliko smo ušle u priče žrtava da ih sanjamo, da se tješimo, da plačemo, da imamo osjećaj da nešto doista možemo promijeniti.

10. 3. 2019. 40.000 ljudi. Desilo se hrvatsko čudo: SVI mediji su isključivo pozitivni i podupiru nas. Na sastancima dugo raspravljamo o tome trebamo li spominjati Istanbulsku konvenciju ili ne voditi tu već izgubljenu dobivenu bitku. Izgubljenu jer je IK sintagma od koje je svima slabo: nitko ne zna gdje je locirano 70 milijuna kuna iz proračuna koje su predviđene i porezima i prirezima skupljene za implementaciju konvencije, ali ispada da se od ratifikacije baš ništa što se tiče nasilja u obitelji nije promijenilo. Izgubljena jer, iako se u praksi ne provodi, Istanbulska desnici služi kao eklatantni primjer salonskog ljevičarenja.

Dobivena, jer smo se svi u prostoriji borili za nju. Karla, kojoj se u jednom trenutku obratim kao “gospođi iz alternativne udruge” i ja urlamo jedna na drugu; Karla inzistira da je Istanbulska civilizacijska tekovina, a ja da je marketinški izgubljena bitka. Sjedimo na podu vrlo brzo u suzama. Medijatorica Pecotić objašnjava kako ćemo se postaviti prema tom vrućem krumpiru - postavit ćemo pitanje GDJE SU PARE i nadati se da će publika biti dovoljno dobronamjerna da shvati da se stvar s Istanbulskom nije pokrenula ni milimetra. Kažem Karli da sam kučka jer sam joj zaboravila ime. Odaje mi da smo se već upoznale. Osjećam se kao zadnje govno na planetu.

U grupi je 45000 ljudi kad završi taj težak sastanak. Dok smo se mi svađale, odvjetnica Una Zečević Šeparović, na sastancima poznata po tome da zabranjuje pušenje u zatvorenim prostorima i nosi biserne naušnice čisto kao ravnotežu alternativnim tekovinama koje prevladavaju u Nerminom uredu, dovršila je službeni zapis naših zahtjeva za Vladu. Djeluju fantastično - odjednom sve želimo biserne naušnice i tu pamet - gotovo pa ne mogu vjerovati da je taj dokument proizašao iz naše inicijative. Karla i ja zagrljene odlazimo iz Nermina ureda.

11. 3. 2019. Karla i ja smo najbolje prijateljice. Svima idemo na živce. Ona je pristala da IK nije naša bitka; ja joj naglas čitam svoj tekst o Istanbulskoj konvenciji.

12. 3. 2019. Nora piše pravilnik o prosvjedu - zabranjujemo politička i ideološka obilježja. Svih deset žena u inicijativi, plus dva frajera (PR Sven i Viktor koji je autor vizuala) ne pripadaju ni jednoj političkoj stranci. Medijima šaljemo zahtjeve. Jelena i Anica čitaju dramaturšku obradu svjedočanstava žrtava nasilja i statistike. Sve plačemo. “Ovo je poseban trenutak u hrvatskoj povijesti”, kaže Anica. Nerma kaže na nama neuhvatljivom hipsterskom diskursu nešto o tome kako se događa fenomen vala, surfanja, i specifičnosti ženskog plemena koje se nalazi u ovom uredu i predstavlja sve stereotipove žena koje su žrtve nasilja, a koje su “tamo vani, u zoološkom”, pa tako zapravo rušimo te iste stereotipove i borimo se baš za sve žene.

Sve želimo vjerovati da tako, nevezano kojim diskursom govorimo. Gledam ih: odvjetnica klasičarka, zapravo moja prijateljica s kojom odgajam djecu, i jedna od najpametnijih žena koje poznajem, neukrotiva Nora, mala Nerma hrabrija od svih nas, Anica i Jelena, ikone kazališta, Ana koja ima krizni PR u malom prstu, Ivana i Karla, “militantne” aktivistice koje mi se sada čine nježnije od mene, Jelena Perčin Otašević, s kojom sam upisala faks davne 2000., Mirsada na Skypeu iz Sarajeva u pauzama između uređivanja priloga na telki i joga satova, Amanda u kostimu iz lutkarske predstave čija je premijera dan prije prosvjeda, i sve, baš sve, želimo da nasilje prestane biti uobičajena, “obiteljska” stvar.

“Koliko mislite da će ljudi doći na prosvjed?” pitam uplašeno. Onaj dio mene koji se i dalje srami misli da bi mi možda bilo lakše da smo samo nas tri na Markovu trgu. Drugi dio mene je toliko ponosan da mi se čini da lebdim. Tko su glumci koji su u stanju čitati te priče, a da se ne raspadnu na sceni?

13. 3. 2019. Barbara Kolar na HTV-u mi govori: “Pa ti si se baš ozbiljno pripremila za temu”. Kako da joj kažem da je ta tema moj život u zadnjih trinaest dana, a moja tema zadnjih trinaest godina? Zove me bivši dečko - govori da je ponosan na mene, u suzama, iako nam je “feminizam uništio vezu”. Poklapam mu slušalicu. Gutam knedle. Želim svaku od tih cura zagrliti i reći im: hvala što me niste ostavile samu. Umjesto toga, tisuću puta u danu preko raznih medija poručujem žrtvama: “Ovdje smo da vam kažemo da nikada više nećete biti ostavljene same.”

14. 3. 2019. Imamo razglas, redare, doniranu vodu, majice, trideset volontera. Slogane smišljamo prema pričama iz grupe.

#nasiljenijeobiteljskastvar je moja ideja (i dalje se nadam ministričinoj isprici) #ljubavneboli je Anino (rekla sam vam, žena je copywriter)

#svismoodgovorni – kaže Nora, jer tako živi već dvadeset godina

#djelaaneriječi, naravno, kaže Karla, moja najdraža gospođa iz udruge

#ljubibližnjegsvog, kaže Nerma, jer je puna ljubavi prema svima, kao što samo ta generacija može biti

#hrabriljudi, kaže Una, jer, biserne naušnice

#spasime, viče Mirsada iz Sarajeva

#stopnasilju, dodaje Ivana Zanze, žena koja sa svojim kreativnim partnericama vodi jedan od najpoznatijih pokreta u Hrvatskoj, kultne Rode, koje su promijenile pogled na majčinstvo danas

15. 3. 2019. Spavamo u uredu, ujutro se slikamo za seriju fotografija pod imenom “nisam se probudila jer nisam ni spavala”. Svakoj curi poklanjam dobar korektor za podočnjake. Što dobar, najbolji. Kad sam već frivolna, je l’.

16. 3. 2019. PetdoDvanaest.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo