Godina koja je za nama godina je poput malo koje: godina pandemija i dvaju potresa, dviju izbornih kampanja, terorističkih napada i korupcijskih afera. Tijekom te doista komplicirane godine bilo je puno rečenica i fraza koje su se usjekle u pamćenje i postale opće mjesto. Izdvojili smo njih dvanaest.
NEMA TU NIŠTA MORALNO UPITNO. CIJENA JE TAKVA KAKVA JEST, NJU, BOŽE MOJ, ODREĐUJE TRŽIŠTE
Navedenu je rečenicu izgovorio u siječnju ove godine kandidat na tada aktualnim predsjedničkim izborima, popularni pjevač Miroslav Škoro. Tog siječnja novinari su otkrili kako je Škoro vlasnik jedinog parkinga pred zagrebačkom bolnicom Merkur te kako monopolističku parking poziciju koristi tako što papreno guli bolesnike i njihove obitelji. Suočen s prigovorima medija, Škoro je odgovorio kako cijene - jel'te - nemaju veze s moralom, nego - dakako - s "tržištem".
Teško je reći je li ta izjava Škori digla tih par postotaka koliko mu je falilo do drugog kruga predsjedničkih izbora. No, jedno je sigurno: u toj je izjavi kondenziran sukus ideologije nativističkog populizma koja već neko vrijeme drma zapadnom politikom. Politički pejzaž najednom je postao prepun ljudi koji govore o "narodu", pozivaju se na "narod" i kunu odnarođenu elitu. No, za razliku od "naroda", predstavnici te politike posjeduju rentna dobra (recimo, vlasništvo nad jedinim parkingom).
Ta su dobra stekli kao dio "odnarođene elite". A kad im to tko prigovori, pozivaju se na prezreno, gnusno tržište. Tako je jedan majušni parking na podsljemenskom brijegu poput bljeska munje rasvijetlio ideološku transverzalu: transverzalu koja seže od KB-a Merkur to Trump Towera.
IDUĆA DVA TJEDNA SU KLJUČNA
Kad se početkom ožujka virus covida-19 sručio na Europu, a Hrvatska ušla u prvi, najstroži lockdown, u hrvatske su živote ušli ljudi za koje je dotad malo tko čuo: Alemka Markotić i Krunoslav Capak. Dvoje epidemiologa proživljavali su tijekom tog ožujka i travnja svoj PR medeni mjesec. Javnost je bila mobilizirana i ozbiljna, ljudi su im vjerovali, doživljavali ih kao neupitnu i ozbiljnu struku. Nekako u to doba na njihovim se presicama počela ponavljati rečenica "iduća dva tjedna su ključna". Toliko se rabila i ponavljala da je tijekom proljeća postala predmetom zafrkancije.
Koristio ju je čak i proizvođač Husqvarna za akcijsku prodaju motornih pila. Dva ključna tjedna na koncu su se otegla u dva mjeseca, pa šest mjeseci, a onda je - sedam mjeseci poslije - covid udario zaozbiljno, kudikamo jačom silinom. U tom "novom normalnom" Stožer se više nije doživljavao kao neupitnu struku, nego kao još jedno parastranačko tijelo, od mobilizacije i ozbiljnosti nije ostalo ništa, a "ključna dva tjedna" postalo je deplasirano spominjati.
JUGOMILICIJA 1974.
"Jugomilicija 1974." sadržaj je grafita koji se u ožujku pojavio u splitskom prigradskom kvartu Barutana. Nepoznati - vjerojatno mlađahni - počinitelj taj je natpis našarao preko plakata s odlukom Stožera o zabrani vjerskih okupljanja uživo.
Tih tjedana splitski je kvart bio poprište prvog i vjerojatno najživopisnijeg sraza između epidemioloških vlasti i pučkog otpora. Lokalni je svećenik prkosio vlastima i biskupu i ustrajao na misama uživo. Kvartovska je svjetina fizička napala novinarku koja je o tome izvještavala, svećenik je prokleo policajce koji su uredovali, a jedan od policajaca na to je krotko odvratio "Bog je ljubav". Sutradan se na Barutani pojavio gore navedeni grafit, dajući ideološki timbar čitavoj 2020.
Tijekom ove godine, naime, ideološki se kotač definitivno zavrtio. Za hrvatsku pučku desnicu Plenkovićev je HDZ konačno postao "nova Partija", 2020. nova 1974., a Plenković novi Bakarić. Za tu mitološku sliku nedostajao je samo jedan detalj: "milicija" koja će da "bije" poštene Hrvate. Anonimni grafiter s Barutane ponadao se da je i to bar načas dobio.
VITAR PUŠE, TEBI PUNI DŽEPOVE
To je rečenica koju je u privatnom druženju izgovorio nepoznati prijatelj tadašnje državne tajnice u Ministarstvu uprave i bivše gradonačelnice Knina Josipe Rimac. Taj je citat samo jedna od brojnih, slatkih rečenica koje su registrirali policijski prislušni uređaji tijekom višemjesečne antikorupcijske istrage. "Vitar" koji "puše" su, naravno, bura i jugo koji deru i briju pustim kamenjarom uokolo Gračaca i Knina. Taj vjetar napaja vjetroelektrane, a investitori u te elektrane pinkom su nagrađivali Rimac za lobističke usluge u razvoju projekta.
Postoji puno upečatljivih rečenica preko kojih bi se mogao ilustrirati hrvatski ortački kapitalizam. Ipak, niti jedna tako lapidarno, a točno ne zadire u bit hrvatske "captured state" kao ova. U rečenici anonimnog prijatelja Josipe Rimac postoje svi elementi jednadžbe. U toj se rečenici - kao i u Republici Hrvatskoj - besplatni prirodni resursi pretvaraju u profitno rentno izvorište, a taj profit potom dijeli s političkim pokroviteljima koji su iskrčili put. "Vitar" se, naravno, mijenja, kao i "džepovi". No, to su nijanse: princip je sličan.
RUŠKA, PRIPREMILA SAM PROFESORA
I ova rečenica - kao i prethodna - spada u "best of" hitova koje su registrirali prislušni mikrofoni policije tijekom istrage protiv državne tajnice Rimac. Ovaj put rečenicu je izgovorila sama Rimac. "Ruška" iz navedene rečenice je tajnica kabineta ministra poljoprivrede Ružica Njavro, a "profesor" je dekan Agronomskog fakulteta i stručnjak za stočarstvo Zoran Grgić. "Profesor" je - kako je proizišlo iz materijala istrage - korumpiranoj političarki i klijentističkim poduzetnicima pomagao u formuliranju propisa i brušenju zakona. A kad je skandal izbio, matično sveučilište - ono u Zagrebu - u svemu tome nije vidjelo ama ni najmanji problem.
Citat o "pripremljenom profesoru", nažalost, govori mnogo i o autoritetu znanosti u Hrvatskoj 2020. U Hrvatskoj se često i ne bez razloga govori o tome kako se struku ne sluša, bila ta struka epidemiolozi ili urbanisti, ekonomisti ili ekolozi. Dio te nevjere u autoritet znanja ima uzrok i u raznim "pripremljenim profesorima" čije su ekspertize, elaborati, projekti i vještačenja bili plod klijentističkog utjecaja. Puno je trulih jabuka tijekom ovih desetljeća gnjilo u akademskoj i strukovnoj košari. Pa sad imamo rezultat: društvo ignoranata i antiznanstvenih bukača.
STRANKA JE IZABRALA SVOJ PUT
To je rečenica koju je izgovorio ministar zdravstva Vili Beroš tijekom snimljenog telefonskog razgovora s liječnicom zagrebačke bolnice Sestre milosrdnice Dijanom Zadravec. Tom rečenicom Beroš je liječnici (ujedno članici njegove, vladajuće stranke) uvijeno, ali jasno poručio kako neće biti ravnateljica bolnice.
Citirana rečenica pojavila se u javnosti koncem kolovoza kad je još uvijek nepoznati fakin pustio na internet tajni snimak telefonskog razgovora vođenog iz ministarskog kabineta. U tom razgovoru Zadravec agresivno lobira kod ministra ne bi li preinačio natječaj za ravnatelja, a Beroš joj pitijsko-uvijenim jezikom pokušava "nacrtati" da je bivša. Rečenica sama po sebi, međutim, kazuje kudikamo više od svog konteksta.
Ona točno opisuje sveprožimajuću moć stranačkog kadroviranja u hrvatskom društvu. "Stranka" - i to gotovo uvijek jedna - u Hrvatskoj doista "odabire svoj put". Ona stvara, utire i briše karijere, bilo da je riječ o direktoru staračkog doma, bolnice, turističke zajednice, nogometnog saveza ili operne kuće.
DOSTA JE BILO BEZOBZIRNOG GAŽENJA LJUCKIH VRIJEDNOSTI
Citirana rečenica posljednji je post koji je sredinom listopada na društvene mreže pustio 22-godišnji mladić iz Kutine. Isti dan kad je pustio na Fejs ovu objavu, mladi je radikal došao s puškom pred Sabor i počeo nasumice pucati. Ranio je jednog od policajaca, a potom ustrijelio sebe.
U cijeloj toj priči bilo je, nažalost, puno i previše tipskog. Otac i stričevi veterani, puni ratnih mitova. Kuća puna trofejnog oružja. Veteranska supkultura, potpirivana u desetljetnom ogorčenju. Internetska izloženost nacionalističkom radikalizmu. Socijalna besperspektivnost i tavorenje. Sve se to nataložilo i ruknulo u čin slijepog nasilja. A ova pravopisno oskudna objava ("ljucki") koncentrat je tog beznađa. Mladić koji se nije uspio čestito ni opismeniti u ime "ljuckih" je vrijednosti nastrijelio potplaćenog proletera iz javnog sektora, mladog policajca.
TO MI JE POTICAJ DA NA SVAKOM KORAKU IZGRAĐUJEM TITOVU MISAO
Citiranu rečenicu sročio je godine 1977. tada mladi milicionar Sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske pod imenom Željko Sačić. Izrekao ju je počašćen priznanjem koje je te godine dobio za uzorni milicionarski rad.
To je samo jedna od desetaka, stotina sličnih rečenica koje su tih godina izgovarali vjerni titovski samoupravljači. No, ova je po nečemu zanimljiva. Izgovorio ju je, naime, čovjek koji će 42 godine poslije biti jedan od stjegonoša nacionalističke, veteranske desnice.
Kad je u listopadu ove godine tjednik Novosti objavio detalje Sačićeve titoističke pretpovijesti, antikomunist Sačić se nije niti potrudio nijekati. Umjesto toga, on je naprosto lustrirao sam sebe. "Da, priznajem, bio sam dio te zločinačke antihrvatske organizacije", rekao je mirno, pa nastavio drviti po četničkoj zavjeri i ujdurmi. Poput preporođenog kršćanina, Sačić je o bivšem sebi nastavio govoriti kao da sa sadašnjim Sačićem taj drugi nema nikakve veze. Nije pritom shvatio da su Sačić 1 i Sačić 2 u suštini isti: orni, prerevni vjernici vladajuće, militantne ideologije.
Slučaj milicionara Sačića utoliko je indikativan što je do apsurda dotjerao nonsense tzv. ideoloških podjela. Najžešći antikomunisti i najžešći nacionalisti Hrvatske nerijetko su ljudi koji su pisali biografije Jakova Blaževića i sastavke o Titu za radničke novine, koji su vodili seoske partijske ćelije ili "izgrađivali Titovu misao". Jedan se poslušničko-kolektivistički mentalitet skladno prelio u drugi, obesmišljavajući trajno svaku ideju lustracije. Svaka bi, naime, hrvatska lustracija trebala početi sa - Sačićem.
DO JUČER NIŠTA NE ZNA, A SAD RIGA VATRU KAO PLAMENI JAZAVAC
"Plameni jazavac" samo je jedna, najupečatljivija u niski uvreda koje su tijekom rujna i listopada izmjenjivala dvojica političkih čelnika države, premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović. Dvojica bivših diplomata, jedan crveni buržuj na čelu konzervativne stranke i jedan loše prikriveni tuđmanist na čelu lijeve, pet su se tjedana uzajamno častili pitoresknim uvredama, među kojima, osim "plamenog jazavca", vrijedi spomenuti i "narikaču" i "paža". Iz te razmjene uvreda prštala je neprikrivena uzajamna iritacija.
No, kad su se plameni jazavci slegli, a verbalni vatromet smirio, javnost je ostala uskraćena za "mali", nimalo nebitan detalj. Naime, oko čega se točno dvojica političara svađaju? Što je točno predmet njihove prepirke? Koje je to političko pitanje koje ih temeljno razdvaja? I - ako postoji - zašto se o njemu ne priča? U neprestanom, 24-satnom krugu objava i clickbitea, izjava na izjavu i tuka na utuk, dvojica političkih lidera trošila su društvenu i medijsku energiju na balon potpune političke praznine.
NAJRADIJE BI NAM SVI DALI NEKI TROFEJ DA PRESTANEMO KMEČATI
To je rečenica koju je izgovorio novoizabrani predsjednik Uprave Hajduka Lukša Jakobušić tijekom svoje inauguracijske tiskovne konferencije posljednjeg dana listopada. Tom je izjavom zaradio aplauz nogometnog establishmenta i glavnine sportskih novinara, ali i osupnuo ne mali dio Hajdukovih navijača.
Tijekom posljednjih deset godina splitski je nogometni klub tonuo iz rezultatskog sivila u još veće sivilo, pa u posvemašnje crnilo. U tom je čemeru navijačima kluba jedini "opijum za narod" bio - osjećaj moralne superiornosti. I dalje su vjerovali da su kontra mraku/kontra sili, tješili su se da su pokret otpora i jedino galsko selo koje nije uspjela pacificirati nogometno-kriminalna oligarhija. Tu moralnu "splendid isolation" Jakobušić je razvalio na prvoj presici, prvom rečenicom, otpisavši je kao puko "kmečanje". Umjesto toga, latio se dubrovačke diplomacije - razgovarati sa svakim, surađivati sa svakim, trgovati sa svakim.
Suprotno klišeju o "ulici koja vodi klub", "ulica" se ovaj put izuzela, progutavši uvredu, puštajući novog šefa na miru. Pritom ostaje zebnja. Jer, sasvim je vjerojatno da rezultata neće biti ni ubuduće, kao što ih nema sada. A ako bude tako, onda za navijače Hajduka više nema ničega: nije im preostao čak ni - opijum.
ĆAĆA GLEDA SVOJE DJELO, A DJELO GLEDA ĆAĆU
To je rečenica koju je početkom prosinca izgovorio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, inaugurirajući svoju posljednju bizarnu komunalnu instalaciju - Spomenik domovini arhitekta Nenada Fabijanića. "Djelo" je u ovom slučaju, dakako, Domovina, s "Ćaća" Franjo Tuđman čija se spomenička skulptura nalazi preko puta raskršća Vukovarske i Avenije Većeslava Holjevca.
Bandićeva rečenica pritom je sadržavala zanimljivu frojdovsku omašku. Tuđmana je, naime, rijetko tko ili nitko zvao "ćaćom", ali je zato "ćaća" bio nadimak masterminda političke korupcije u Hrvatskoj, bivšeg šefa HDZ-a Ive Sanadera. A točno kakav je "ćaća" takvo je i "djelo" koje gleda: ogromni, majestetički spomenički kompleks koji je po dužnom metru koštao više od Pelješkog mosta, a da metafora bude potpuna, spomenik sadrži čak i - umjetnu maglu. Teško je doista naći podesniji oblikovni izraz za ćaćino djelo. Kao i podesniji spomenik dvadesetogodišnjem Bandićevu gubernatu.
NAJPRIJE SAPUN, A ONDA PARFEM
Posljednju, ali u vanjsko-političkom smislu najtoksičniju rečenicu koja je obilježila 2020. izgovorio je početkom prosinca predsjednik RH Zoran Milanović. Novopečeni ljubitelj Herceg Bosne u jednom je od svojih političkih istupa kazao kako smatra da je uspostava nacionalne ravnopravnosti preduvjet da bi se potom u BiH moglo razgovarati o građanskoj državi. Pritom se latio ove - blago rečeno - neumjesne higijenske metafore.
Tipični Zoki, moglo bi se reći. Još kao šef SDP-a Milanović je bio sklon "špičkovine" i "prnjavore" koristiti kao metafore te sipati kible kulturalnih predrasuda protiv ljudi iz neožbukanih kuća. Riječ je o onoj vrsti urbanog elitizma kojoj ne treba Bosna: za njega "Bosna" počinje u Vukomeričkim goricama. Problem s ovom izjavom je, međutim, što u ovom slučaju Bosna doista postoji, a u toj Bosni (i Hercegovini) Hrvatska ima povijest bolesti - bolesti u kojoj nije bila lijek, nego simptom. Milanovićeve teze o ravnopravnosti i građanskoj državi čovjek bi mogao razumjeti, s ponečim bi se od toga mogao i složiti.
No, predsjednik RH ne bi trebao zaboraviti da te rečenice izgovara s čela zemlje koja je 90-ih u BiH prouzročila krš. Ono što austrijski ili češki državnik smije izgovoriti batom, hrvatski - kad je BiH posrijedi - smije pincetom. Hrvatska se s BiH smije ne slagati, smije prepirati. Ali, nešto ne smije: tretirati je kao "špičkovinu". Za taj interiorizirani rasizam, hvala lijepa, dovoljni smo sami sebi.