U analizama neočekivano uvjerljivog trijumfa HDZ-a na nedavno završenim parlamentarnim izborima, često se spominjala teorija da je ta stranka privukla znatan broj glasača centra upravo zahvaljujući dojmu da Andrej Plenković svojim ugledom u nomenklaturi Europske unije može državi osigurati financijska sredstva nužna za oporavak od koronarecesije.
Ako je to doista bilo tako, onda su ti birači ono što su željeli dobili i prije nego što je nova vlada uopće formirana. Iako će opozicija pokušati upozoriti da Hrvatska u sinoćnjem briselskom kompromisu nije dobila ništa više od onoga što joj - na temelju njezine nerazvijenosti - pripada, objektivno se mora priznati da je Plenković ostvario nekoliko pobjeda.
Kao prvo, ukupni iznos financijskih sredstava alociranih Hrvatskoj tijekom sljedećih sedam godina za oko 1,2 milijarde eura veći je od “ciljanih” 21,4 milijarde. Ako se to i može pripisati ranijem konzervativnom planiranju, činjenica da je uvažen specifičan status Hrvatske te joj na temelju njega odobreno ekstra financiranje od 400 milijuna eura, neosporan je uspjeh.
Pogotovo jer je u ranijim varijantama europskog proračuna taj “bonus” iznosio 100 milijuna eura manje. A onda je tu i očuvanje stope sufinanciranja na 85 posto, što je opet dobar rezultat hrvatskog premijera i lobiranja koje je odrađeno kroz grupaciju “Prijatelji kohezije”.
Ova postignuća su važna jer omogućavaju nastavak znatnog dijela investicijske aktivnosti u Hrvatskoj tijekom sljedećih godina te indirektno smanjuju pritisak na javne financije - što je pak važno zbog ispunjenja kriterija za pristupanje eurozoni.
Teoretski, dakle, sinoćnjim dogovorom je Plenković izgradio solidne temelje svog drugog premijerskog mandata, no sad mu predstoji teži dio posla. Velik novac koji dolazi iz Unije sa sobom će donijeti nikad oštrije uvjete provedbe reformi i restrukturiranja gospodarstva.
Države neto platiteljice sad imaju i formalni mehanizam discipliniranja onih koje su neto primateljice. S obzirom na posebni status koja je dobila, može se očekivati da će Hrvatska biti i pod posebnim fokusom. Utoliko, danas je lakše zamisliti Hrvatsku 2024. godine kao uređeniju državu, održivog gospodarskog rasta, boljih demografskih trendova, članicu eurozone, a možda i Schengena.
Osnovni uvjeti da se ostvari ta vizija su tu i to je Plenkovićeva zasluga. Ne ostvari li se, bit će Plenkovićeva odgovornost.