Nakon niza najava državnih i pravosudnih dužnosnika da su u planu promjene zakona kako bi se spriječilo navodno curenje podataka i raznoraznih transkripata iz istraga, prvenstveno onih u kojima su obuhvaćeni visoki državni dužnosnici, isto je jučer najavio i premijer Andrej Plenković.
I on je rekao da će se "promijeniti Zakon o kaznenom postupku i Kazneni zakon da se ne bi događalo da informacije iz spisa izlaze van i čine političke probleme jer će to biti kazneno djelo".
Hoće li se to odnositi samo na sudionike kaznenog postupka, tužitelje, odvjetnike, okrivljenike i suce, ili i na novinare koji bi takve podatke objavili? Za sada nije do kraja definirano. Treba reći sasvim otvoreno, ako bi se kriminalizirala sama objava takvih podataka, bez obzira bi li novinarima prijetio zatvor ili novčana kazna, bio bi to izravan udar na slobodu medija kakvim se mogu dičiti samo totalitarni režimi.
A model s tajnom državnoodvjetničkom istragom već smo imali prije desetak godina. I nije se pokazao učinkovitim. Naime, i tada su se objavljivali podaci iz tajnih istraga, od afere Fimi Media, preko slučaja Ina-Mol do niza drugih korupcijskih slučajeva. Bilo je pokušaja da se otkriju "davatelji" informacija, novinari su pozivani na obavijesne razgovore, što se u javnosti smatralo svojevrsnim pritiskom na medije, a rezultata nije bilo. Nitko s tim u vezi nikada nije prijavljen za odavanje službene tajne. Stoga su zakonodavci odlučili da istragu, osim u iznimnim slučajevima, nema smisla proglašavati tajnom i postala je nejavna.
Sada, očigledno, neki žele napraviti korak unatrag. A zbog čega? Da političkim elitama ne bi činili probleme, kako navodi premijer?
Posao novinara i u Hrvatskoj i u svim uređenim demokracijama jest da političarima rade probleme ako imaju dovoljno argumenta da su nešto zgriješili, da su ulovljeni u neprimjerenim radnjama ili da su se, nedajbože, ogriješili o zakone.
Nije hrvatska specifičnost objava škakljivim podataka iz kaznenih postupaka kojima su obuhvaćene poznate osobe, političari, poduzetnici i slično.
Hrvatska je specifičnost da su takvi kriminalni slučajevi puno brojniji nego, recimo, u većini drugih zemalja Europske unije. Hrvatska je specifičnost da transkripti i ostali podaci iz istraga koji se objavljuju samo zorno prikazuju beskrupuloznost pojedinih moćnika, njihov odnos prema građanima, umreženost i napore koje ulažu ne za opće dobro nego za punjenje vlastitih džepova.
I hrvatska je specifičnost da mnogi, najčešće oni kojima to ne ide u prilog, objave takvih podataka nazivaju "curenjem informacija".
U drugim zemljama curenjem informacija predstavlja davanje podataka kriminalnim skupinama ili potencijalnim osumnjičenicima s ciljem opstrukcije istraga. Medijske objave, koji u pravilu ne ugrožavaju istrage, nešto su posve drugo. I nitko ih u zapadnim demokracijama koje znamo isticati kao uzore, ne dovodi u pitanje.
Sjetimo se samo svih afera i sudskih postupaka protiv nekadašnjeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Sjetimo se istrage, kaznenog postupka i zbog toga podnesene ostavke njemačkog predsjednika Christiana Wulffa. U talijanskih i njemačkim medijima tada su bili objavljeni svi detalji, do najsitnijih pojedinosti o tim slučajevima puno prije nego što je sud o tome imao priliku odlučivati.
Sjetimo se izvještaja u austrijskim medijima kada je došlo do sloma Hypo banke.
Tamošnji mediji bili su krcati informacijama o raznoraznim malverzacijama bivših članova Uprave banke i prije nego što su protiv njih podizane optužnice. Novinari su dolazili do dokumenata kojima su se bavili i policijski istražitelji i tamošnje državno odvjetništvo. I objavljivali ključne podatke, pogotovo one iz kojih se vidjela umreženost posrnulih bankara s političkim elitama, kako u Austriji tako i u Hrvatskoj. Sličnih je primjera puno.
Ali nikome u spomenutim državama nije palo na pamet zbog toga prozivati ni novinare ni one od kojih su novinari dobili informacije.
Takvo izvještavanje javnosti se podrazumijeva.
Svuda osim u Hrvatskoj.