Nakon što je predstojnik Klinike za plućne bolesti Jordanovac pacijentu Ž. P. postavio pogrešnu dijagnozu te je na njoj inzistirao i nakon što mu je Ž. P. predočio suprotno mišljenje kolega iz Ljubljane, HZZO - čiji su stručnjaci naknadno ustanovili da se na Jordanovcu nedvojbeno radilo o pogrešci - odbio je Ž. P. nadoknaditi troškove operacije koju je na kraju obavio u Sloveniji jer za taj zahvat u inozemstvu nije imao - preporuku liječnika s Jordanovca!
Drugo mišljenje
Riječ je o “nefleksibilnoj, mehaničkoj i slijepoj” primjeni prava, “pretjeranom, ekscesivnom formalizmu” te “nerazmjernom teretu koji sprečava uvažavanje imperativa razumnosti i pravičnosti”, zaključio je ovih dana Ustavni sud koji je prihvatio pacijentovu tužbu i pet godina od obavljanja operacije poništio odbijenice refundacije troškova te vratio slučaj na ponovno odlučivanje.
Naime, HZZO je utvrdio, a sudovi naknadno potvrdili, da mu se troškovi ne mogu nadoknaditi jer pacijent nije, kao što to Pravilnik propisuje, prije operacije podnio zahtjev za refundaciju troškova. Činjenicu da to nije učinio zato što se takav zahtjev ne može podnijeti ako pacijent nema pozitivno mišljenje ili preporuku referentnog centra, tijela odlučivanja nisu smatrala relevantnom.
- Pogreške u radu nadležnih medicinskih tijela moraju padati na teret tih tijela, a ne na teret podnositelja - poručio je u oštroj ocjeni Ustavni sud, koji je u posljednjih nekoliko mjeseci donio više odluka vezanih za troškove liječenja u inozemstvu. Naime, osim ove odluke, vezane uz pogrešno postavljenu dijagnozu u Hrvatskoj, u kolovozu je objavljena i odluka kojom se ukidaju odbijenice nadoknade troškova operacija u Njemačkoj na koje se pacijentica odlučila zbog preduge liste čekanja u Hrvatskoj.
U posljednjem slučaju, kako piše u odluci Ustavnog suda, radilo se o pacijentu Ž. P. kojem je 2014. dijagnosticiran karcinom lijevog gornjeg plućnog režnja u Klinici za torakalnu kirurgiju Jordanovac te je bio podvrgnut operacijskom zahvatu. Međutim, karcinom nije odstranjen jer se, prema ocjeni navedene Klinike koja je referentni centar za liječenje plućnih bolesti u Hrvatskoj, karcinom proširio i na aortu te je pacijentu preporučeno daljnje onkološko liječenje.
Pacijent je, suočen s teškom dijagnozom, zatražio drugo mišljenje u Univerzitetskom kliničkom centru Ljubljana, a mišljenje tamošnjeg stručnjaka bilo je da se karcinom nije proširio na aortu i da je moguće njegovo operativno odstranjenje. Kako bi mogao predati zahtjev za podmirivanje troškova operacije u Sloveniji od HZZO-a, pacijent se ponovno - u više navrata - obratio stručnom konziliju Klinike Jordanovac. Međutim, predstojnik Klinike dao je svoje konačno mišljenje u kojem je utvrdio neosnovanost upućivanja na liječenje u inozemstvo.
S obzirom na to da mu je vrijeme bilo ključno, pacijent je operaciju u Ljubljani obavio o svojem trošku, koji je iznosio 15.678 eura. Nakon povratka s liječenja podnio je HZZO-u zahtjev za naknadu troškova.
U povodu tog zahtjeva, napravljeni su nalaz, mišljenje i ocjena Liječničkog povjerenstva HZZO-a. To je Povjerenstvo nedvojbeno utvrdilo da je operacija u Sloveniji “bila opravdana i da je indikacija bila ispravna”.
Preživljavanje
“U konkretnom slučaju je zdravstvena zaštita u inozemstvu bila opravdana budući da su nakon kirurškog odstranjenja primarnog tumora osiguranikove šanse za dugotrajno preživljavanje značajno veće.”
No HZZO je odbio refundaciju jer je Pravilnikom propisano da je pacijent prije odlaska na liječenje trebao predati zahtjev za priznavanje prava na upućivanje na liječenje u inozemstvu.
'Začarani krug'
Pacijent je u žalbi odmah upozorio na apsurdnost situacije te istaknuo da je u tome bio spriječen jer isti Pravilnik ne omogućava podnošenje zahtjeva ako ne postoji preporuka referentnog centra. Unatoč tome, odbili ga je i drugostupanjsko tijelo, i Upravni sud i Viši upravni sud.
Ustavni sud, pak, smatra da zahtjev podnositelja za davanje mišljenja referentnog centra o potrebi upućivanja na liječenje u inozemstvo u svojoj biti predstavlja zahtjev za davanje prijedloga za upućivanje na liječenje u inozemstvo, a negativno mišljenje ravnatelja nadležne ustanove u svojoj biti predstavlja odbijanje zahtjeva za liječenje u inozemstvu.
No u konkretnom slučaju se pokazalo da “negativno mišljenje nadležne ustanove nije bilo medicinski utemeljeno, tj. da je bilo pogrešno”. Podnositelj “zbog medicinski pogrešne ocjene u RH nije mogao ispuniti bitan uvjet za ostvarivanje prava na prekograničnu zdravstvenu zaštitu” te se pacijent našao “u ‘začaranom krugu’ u kojem primarno zbog (medicinski pogrešnog) stajališta u RH (...) ne može ostvariti pravo na naknadu troškova pružene mu (medicinski indicirane i opravdane) prekogranične zdravstvene zaštite”.
- Ustavni sud ocjenjuje da su nadležna upravna tijela i upravni sudovi mjerodavno pravo, u životnim okolnostima konkretnog slučaja, primijenili nefleksibilno, mehanički i slijepo - poručio je Ustavni sud.
Pacijent je u međuvremenu, 2,5 godina nakon operacije, umro, a spor je preuzeo njegov nasljednik.