Pater Ivan Ike Mandurić prije nekoliko dana svojim komentarom Đorđa Balaševića, kojeg je na Facebooku prozvao "notornim bezveznim bezličnim i prijetvornim prilivodom", podigao je prašinu u javnosti. U međuvremenu, Manduriću je privremeno bio blokiran Facebook profil.
No, to agilnog svećenika nije zaustavilo u njegovom javnom istupanju, pa je svoj novi osvrt objavio na društvenoj mreži Mrežalica (u čijem impressumu stoji da su za njegovu izgradnju "zaslužni Isus Krist i njegova zaručnica Crkva").
"Je li i vas uznemirio moj status o Balaševiću? Znam da mnoge je. Doista, je li bilo neprimjereno da se dovodi u pitanje činjenica da Zagreb hrli na Balaševićev koncert, i otvarati pitanje njegove moralnosti", piše Mandurić.
"Moram dobiti objašnjenje kako je netko, u vrijeme ulaska jugočetničkih snaga u Vukovar, mogao u jednoj časnoj sestri vidjeti „voštano lice“ koje odaje „predumišljaj?“ Mora se tražiti i objašnjenje huškačkih pjesama protiv Slovenaca, Albanaca, Hrvata, itd. Moram znati kako se to dogodilo. Trebalo bi ga to pitati. Na primjer, kad je Doris Dragović trebala imati koncert u Sava Centru u Beogradu, novinarka srpske televizije joj je postavio jedno puno manje neugodno pitanje: kako to da je došla održati koncert u Beogradu, budući da je 1990 izjavila da nikada više neće nastupati u Srbiji. Iako to nije bila neka uvredljiva izjava, rezultat je bio postignut. To je vidjela cijela Srbija. Rezultat toga je bio – bojkot. Potaknut tim medijskim prepadom – narod je odlučio ne doći. I koncert je, manje-više, propao, iako su prognoze prije toga govorile sasvim suprotno.
Nema šanse da Balaševića jednako tako sačeka neki novinar HRT-a, i postavi mu ta pitanja o Vukovaru, i podsjeti ga što je onda govorio. Nego, oni umjesto toga, čine sve kako se Balašević ne bi suočio s tim pitanjem. Oni Balaševiću tepaju, prikazuju ga kao nevinu dobru napaćenu dušicu, simpatičnog bezazlenog lika… Od njega zapravo prave simpatičnog Djeda Mraza. A tko ne voli Djeda Mraza? Dakle, kod nas, mediji ne da ne rade svoj posao, nego čine suprotno od onoga što bi morali i trebali činiti. Nema tog novinara koji bi se usudio nešto takvo pitati Balaševića u Zagrebu pred kamerama. Da se to dogodi, valjda bi premrlo pola Hrvatske od šoka", piše Mandurić.
U svom podužem tekstu Mandurić ističe i slučaj Thompsona: "Zašto onda ne zamjeram i Thompsonu? Kao što rekoh, nikome ne treba braniti da pjeva. Kad je njegov slučaj u pitanju, novinari – to svi možemo posvjedočiti – ne propuštaju postaviti brdo i svu sili svih mogućih škakljivih pitanja. I nikada ga, za razliku od Balaševića, nisu tetošili, prikazivali kao nekog dobricu … nego, naprotiv. Nadalje, Thompson je prošao iskrenu duhovnu katarzu – obraćenje – za koju se zna – a za koju ga novinari, naravno, nikada ne pitaju. Ja za nju znam, i stoga; i baš stoga, vjerujem njegovim pjesmama. Znam što osjeća, pa se posve mirno i pouzdano mogu prepustiti njegovoj glazbi, jer znam da su proizišle iz iskrene duše."
Mandurić tvrdi da ne mrzi Balaševića. "Iskreno, rado bih pokrenuo jednu molitvu za Srbiju, i svojedobno sam to htio učiniti, ali druge obveze su me odvele dalje", piše.
"- Pa, može li se Balaševiću ikako oprostiti? Naravno. Obraćenje je jedino jamstvo da se mentalitet mijenja. Neka katarza mora biti – a ona se mora izreći, objasniti. Javno, pred medijima se suočiti s pitanjima. A onda će narod prosuditi koliko je to autentično i stvarno. Jedva bih dočekao da i sam povjerujem da se promjena dogodila. Jedva bih dočekao da se Balašević obrati. Ne nužno u vjerskom smislu, nego u smislu uvida u krive korake. I jedva bih dočekao vijest da se to već dogodilo – i da mi je promaklo. Ali, ako mi je promaklo, novinari su krivi za to jer ga nisu pitali – ne ja", poručuje Mandurić.