Prof. dr. sc. Darko Marčinko, pročelnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, nije iz etičkih razloga mogao komentirati konkretan slučaj, ali smo ga pitali da nam pojasni forenzičko-psihijatrijsko značenje patološke ljubomore i stalkinga (uhođenja).
Naime, već u subotu pojavile su se, doduše, neslužbene informacije koje tek trebaju potvrditi policija i tužiteljstvo u istrazi, a prema kojima je počinitelj dvostrukog ubojstva i samoubojstva u obiteljskoj kući u Svetom Križu Začretju, zbog ljubomore i "osvete" supruzi, odlučio ubiti djecu pa sebe. Iako istraga tek treba potvrditi te pretpostavke, ipak smo za mišljenje pitali prof. Marčinka.
Profesore, kakva je definicija patološke ljubomore i koje su razlike u odnosu na normalnu ljubomoru?
- Patološka ljubomora označava stanje u kojem osoba razvija pretjeranu, iracionalnu i teško kontroliranu sumnju u partnerovu nevjeru, pri čemu intenzitet i trajanje ljubomore prelaze granice uobičajene emocionalne reakcije. U forenzičkoj psihijatriji može biti predmet procjena (u okviru psihijatrijskih vještačenja) jer je često povezana s nasilnim ponašanjem, proganjanjem (stalkingom), partnerskim nasiljem i drugim kaznenim djelima.
Za razliku od normalne ljubomore, patološka ljubomora uključuje pogrešno tumačenje neutralnih događaja kao dokaza nevjere, stalnu potrebu za provjeravanjem partnera, optuživanje bez stvarnih dokaza, kontrolirajuće ponašanje uz periode emocionalnih eskalacija te snažna sumanuta uvjerenja koja nisu podložna korekciji argumentima.
Što se istražuje u psihijatrijskim vještačenjima, koje su to dijagnoze i što to znači iz pozicije ubrojivosti i kaznene odgovornosti?
- Patološka ljubomora može biti dio psihotičnih poremećaja, ali isto tako može postojati i kod ljudi s težim poremećajima ličnosti. Vezano uz pitanja kaznene odgovornosti i patološke ljubomore, u vještačenjima se procjenjuju psihičko stanje i dijagnoza, ali i je li osoba koju se vještači u vrijeme djela imala duševni poremećaj, kako je poremećaj utjecao na sposobnost razumijevanja značenja postupka i je li osoba mogla upravljati svojim postupcima. Pri tome su mogući ishodi neubrojivost ili smanjena ubrojivost u situacijama kada je osoba postupala pod utjecajem ozbiljnog psihičkog poremećaja, primjerice psihotične sumanutosti. Očuvana ubrojivost postoji kod ljubomore povezane s osobinama ličnosti, gdje osoba ipak u značajnoj mjeri razumije protupravnost i posljedice svojih postupaka. Dakle, važno je razlikovati bolesno uvjerenje (npr. psihotična sumanutost, kada ne postoji testiranje realnosti) od svjesno kontrolirajućeg i nasilnog ponašanja bez gubitka kontakta sa stvarnošću. U skladu s time, sud donosi i sukladne ocjene - kaže prof. Marčinko. Doduše, u ovom slučaju počinitelj je sam sebi presudio, pa tako neće biti kaznene odgovornosti.
Koja su stanja, odnosno dijagnoze, granična s patološkom ljubomorom?
- Potrebno je razlikovati patološku ljubomoru od normalne ljubomore, koja je prolazna i rješiva; reakcije na stvarnu nevjeru, što predstavlja emocionalno razumljivu reakciju na stvarni događaj; kao i psihijatrijskih poremećaja kao što su paranoidni poremećaj ličnosti, psihotični poremećaji ili alkoholom inducirana psihotična stanja. Patološka ljubomora predstavlja značajan forenzičko-psihijatrijski fenomen jer se nalazi na granici između emocionalne reakcije, poremećaja ličnosti i psihotičnog stanja. Veliki forenzički značaj ima sumanuta ljubomora (Othellov sindrom) zbog mogućeg povećanog rizika od ozbiljnog nasilja. U sudsko-psihijatrijskoj procjeni ključno nije samo postojanje ljubomore, nego njezina psihopatološka priroda, povezanost s kaznenim djelom i utjecaj na sposobnost rasuđivanja i kontrole ponašanja.
Što je stalking, odnosno uhođenje, i što ono zapravo predstavlja?
- Stalking označava ponavljano, neželjeno i nametljivo ponašanje usmjereno prema određenoj osobi koje izaziva osjećaj straha, ugroženosti ili narušava njezinu privatnost. Obuhvaća fizičko praćenje, neželjene kontakte, stalne telefonske pozive i poruke, praćenje putem interneta, kontaktiranje članova obitelji ili prijatelja žrtve, pojavljivanje na mjestima gdje se žrtva nalazi. U forenzičkoj literaturi često se navode različiti tipovi, tako da psihijatrijska vještačenja obično ukazuju da se radilo o osobi s poremećajem ličnosti (ovdje je ubrojivost većinom očuvana ili smanjena), a kada deluzije (sumanutosti) dominiraju, radi se o nekom od psihotičnih poremećaja (ovdje često, ali ne uvijek, postoji neubrojivost). Upravo prekidi emocionalnih veza mogu biti triger-faktori za opetovano nametljiva ponašanja kao što je uhođenje. Stalking (uhođenje) nije sam po sebi psihijatrijska dijagnoza. Najčešći psihopatološki mehanizmi uključuju opsesivnu preokupaciju osobom, potrebu za kontrolom, uz paranoidnu interpretaciju događaja te nemogućnost prihvaćanja odbijanja. Patološka ljubomora i stalking često se preklapaju. Tipičan obrazac bio bi kada partner razvija sumnju u nevjeru, sumnja postaje dominantna ideja. Počinje provjeravanje i nadzor, a nakon prekida dolazi do intenziviranja ponašanja te može nastati stalking i nasilje.
Kod stalkinga postoji teškoća u procesu odvajanja i prihvaćanja gubitka nekog odnosa. U zdravom procesu prekida osoba tuguje, prihvaća gubitak te uspijeva graditi identitet izvan odnosa. Kod patološkog procesa, kao što su patološka ljubomora i stalking, veza ostaje psihički ‘živa‘, bivši partner postaje objekt opsesivne preokupacije, a kontakt služi održavanju fantazije odnosa.
U psihodinamskom smislu, patološka ljubomora često nije samo strah od partnerove nevjere, nego strah od gubitka vlastite vrijednosti kroz gubitak objekta ljubavi. Partner može predstavljati izvor samopoštovanja i zaštitu od osjećaja praznine. Gubitak partnera tada se doživljava ne samo kao prekid odnosa nego kao teški osobni poraz i prijetnja psihičkoj stabilnosti. Upravo nemogućnost prihvaćanja realnosti, a to je prekid odnosa, trigerira kaznena djela kao što su napadi, uhođenja i drugi oblici nasilja. Jedan od čestih psiholoških mehanizama obrane je projekcija, kada se vlastiti loši sadržaji pripisuju osobi s kojom postoji bliski kontakt, a tako se i racionaliziraju te opravdavaju vlastita nasilna ponašanja (osoba opravdava nasilje time što je ‘izazvana‘, a zapravo se radi o paranoidnom doživljaju realnosti i nemogućnosti suočavanja s vlastitim bolesnim mehanizmima psihe). Čest psihološki mehanizam je i rascijep (engl. splitting) jer osoba teško integrira pozitivne i negativne osobine iste osobe. Partner od kojeg se osoba razilazi može biti potpuno omražen. Ovaj mehanizam često je prisutan kod težih poremećaja ličnosti - zaključuje naš sugovornik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....