Nakon što je prošlog petka nizozemski sudac Alphonse Orie izrekao visoke zatvorske kasne hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, hrvatskim društvom prokuljao je preko noći val masovnog, ali slabo artikuliranog nezadovoljstva. Taj val revolta manifestirao se kao neoblikovano gibanje unutar kojeg u ovom času postoji niz pretendenata na vodeće mjesto.
A jedan od ljudi koji su presudu u petak dočekali kao divnu priliku da izvuku politički profit jest i splitski gradonačelnik Željko Kerum. Splitski poteštat taj je “veliki petak” dočekao uočljivo spreman.
Toga prijelomnog jutra, prekinuo je zbog čitanja presude sjednicu Gradskog vijeća i dao u gradu spustiti zastave na pola koplja. Odjenuo se od glave do pete u žalobno crno pa tako zacrnjen čak obilazio Boat Show (!), da bi u subotu – isto tako u koroti – izišao pred neveliki skup na Rivi gdje se sukobio s čovjekom pod imenom Pavo Grubišić, kojeg je pokušao uvrijediti time što ga je nazvao “urbanim Jugoslavenom”.
Nakon toga gradonačelnik je održao tronuti govor o Tuđmanu i braniteljima, i poveo pred svijetom pjesmu “zovi, samo zovi”. Pjevao je tako Željko pred ljutitim veteranima, u falsetu se zaklinjao kako će, kao i svi sokoli, “za te život dati”, a da osim spomenutog Pave nitko od prisutnih nije gospodinu Kerumu postavio nekoliko važnih, jednostavnih pitanja.
Recimo, ovo: Žele, a gdje si ti bio kad je hrvatska mati zvala? I - gdje si ti to, majke ti, Željko ratovao?
Jer, u tim godinama kad je “hrvatska mati zvala” i kad su “sokolovi život davali”, na čukama od Bistrine do Kašića i od Moseća do Pelješca mrzla su se jaja stotinama i tisućama naših sugrađana. U neka stara vremena, te se ljude romantiziralo, tepalo im se “naši dečki” i zamišljalo kao rokere s rećinom u uhu. Poslije, kako su godine prolazile, mijenjala se i ta slika pa su i ljudi na spomen ratnika počeli sve češće zamišljati mahnite peteespeovce koji u kafiću vitlaju kašikarom i ištu uvijek veće privilegije.
Naravno da su i jedna i druga slika površni klišej. Ljudi koji su tih pet godina gulili čuke po Dalmaciji i Hercegovini nisu bili neka posebna, ovakva ili onakva vrsta ljudi. Oni su naprosto bili presjek jednog društva i jedne generacije, onakve kakva ona jest, u dobru i (nerijetko) u zlu.
Među tim ljudima koji su tih pet godina iz lima jeli podgrijane biže, bilo je i urbanih i ruralnih, bilo je i “Jugoslavena” i “ustaša”, i bodula i vlaja, i radnika i neradnika, i onih koji slušaju Draganu Mirković i onih koji slušaju Foo Fighters. Bilo je među njima i svetaca i psihopata, i dobrih i loših ljudi, pa, na koncu, bilo je među njima sigurno i onih koje Kerum zove “urbani Jugoslaveni” (eto, skromno navodim za primjer sebe). Postoji samo jedna skupina ljudi koje uopće nije bilo po Moseću i Svilaji kad je “mati zvala” da se život dadne. A ta skupina su ljudi kao Željko Kerum.
Jer, ljudi kao Željko Kerum u to su doba imali preča posla. U tim godinama, kad je njihova generacija kusala fažolete iz manjerke i čekala minobacački udar, skupina ljudi kao što je Željko Kerum stjecala je svoj prvi milijun. Neki od njih taj su prvi milijun stekli tako da su svojim ljudima, svojoj vojsci, preskupo prodavali hranu. Neki su svoj prvi milijun stekli tako da su privatizirali firme, otpuštali ljude i na zemljišta dizali hipoteke.
Neki od njih – a Željko Kerum jednog takvog poznaje dobro – obogatili su se tako da su prepakirali humanitarnu pomoć. Dok je njihova generacija fasovala udare Mladićeve artiljerije, ljudi o kojima govorim krenuli su iz majušne garaže, pa otvorili prvi dućan, pa drugi, peti. Dok su njihovi vršnjaci preotimali Krajišnicima Peruču, oni su privatizirali mljekare, hotele, novine.