U vrijeme kad sam bio u - kako se to veli - "formativnim godinama", živio sam u društvu koje je bilo opsjednuto bitkama i herojima. Po herojima su se zvale ulice i škole, o njima su se snimali TV dokumentarci. Spomenici bitkama bili su kojekuda, a te se spomenike obilazilo organizirano. Bar jednom godišnje, školski bi nas autobus odveo na neko obližnje mjesto stratišta ili herojstva, a ekskurzija na kraju osnovne škole obično bi uključivala neki od upečatljivih memorijala prošlog oslobodilačkog rata. Moglo je to biti Tjentište ili Kozara, Jasenovac ili Podgora. Kako god, na tu bismo lokaciju stigli školskim autobusom i obilazili upečatljivi, velebni spomenički znak.
Ima nekih sličnosti između tih vremena, i današnjih. I danas živimo u društvu opsjednutom bitkama i herojima. I danas se o herojima rade TV dokumentarci. I današnje društvo živi u ritmu ratnih komemoracija i ceremonijala. I danas se podižu upečatljivi spomenički znakovi, s nakanom da ih jednom - kad virus bude dopustio - posjećuju autobusi školske djece. Ipak, postoji jedna razlika. Jer - kad sam ja bio u formativnim godinama, meni nitko nije pokušao Tjentište naplatiti 65 kuna. A upravo toliko - 65 kuna - trebala bi koštati puna karta za novi i najvažniji spomenički kompleks hrvatskog rata za nezavisnost 90- ih.
Taj spomenički kompleks je vukovarski vodotoranj, nekadašnji vodotehnički kompleks koji se tijekom opsade 1991. pretvorio u simbol. Tijekom jeseni '91. taj je vodotoranj bio najupečatljivija slika koja je vanjskom svijetu stizala iz okupiranog grada. U desetljećima koja su slijedila, granatama nazubljeni toranj preselio se iz fizičkog realiteta u onaj virtualni, političke ikonografije. Iz opipljivog je svijeta migrirao na političke plakate, korice knjiga, na muške nadlaktice i navijačke murale.
Uviđajući vizualni i simbolički kapital nekadašnjeg vodotehničkog objekta, vukovarske su vlasti još davno potegle inicijativu da ga se pretvori u spomenik. Puno desetljeće za vukovarski su se toranj skupljali novci i utjerivale donacije. Oko 7000 ustanova i pojedinaca doniralo je pare za memorijalni kompleks, da bi na koncu bilo prikupljeno dojmljivih 47 milijuna kuna. Vodotoranj je dovršen, i otvoren ovih dana uz vatromet i priredbu koju - u novoj konstelaciji političkih ljubavi i omraza - HTV čak nije ni prenosio.
I sve bi bilo tako lijepo i krasno i skupo da nije jedne sitnice koju su ovih dana otkrili mediji. A to je, kvragu, cjenik. Taj se cjenik i sada bezazleno koči na službenoj stranici muzejske ustanove, vukovarskivodotoranj.hr. A u tom cjeniku piše da puna ulaznica za ulazak u toranj košta 65 kuna. Ako do vrha ne kanite liftom nego skalama i cipelcugom, onda možete uštedjeti manču za liftboja, pa će cijena biti 55 kuna. Tu cijenu - 55 kuna - plaćaju i posjetitelji u najavljenoj grupi. Iste cijene plaćaju i djeca školske dobi, kao i predškolska, ako su starija od 5 godina. Tu cijenu plaćaju - eto sad belaja - čak i veterani rata 90-ih, osim ako nisu imali tu nesreću da su stopostotni invalidi. Tu cijenu, također, plaćaju i preostali građani Vukovara, oni koji su preživjeli opsadu, koji nisu ubijeni ili raseljeni u Zagreb, Istru ili Irsku.
Ali, uprava novog vukovarskog vodotornja bila je ipak prema tim osjetljivim skupinama darežljiva. Postojat će tako dva (2!) datuma godišnje kad će građani Vukovara moći besplatno obići šuplju nutrinu svog simbola. Također, veterani rata i vukovarske opsade imat će besplatan ulaz u toranj, i to - pazite sad - jedan dan u godini (5. 8.)! Nema što, isprsili su se spram ratnih veterana Ivan Penava i njegovi kustosi. Tristo šezdeset i četiri dana u godini gulit će ih 65 kn da vide muzej vlastitog ratovanja, ali eto, taj jedan dan u njega će moći - blage li se njima - ući besplatno.
Kad se pred nekoliko dana u novinama pojavio cjenik ulaznica za vodotoranj, cijene izvješene na stranici muzejske ustanove pobudile su nemalo gunđanje. A na te prigovore vukovarski je načelnik Ivan Penava reagirao s ljutnjom uvrijeđenog pravednika. "Smeta što kod kritičara osjećam prizvuk podcjenjivanja prema simboličkoj i financijskoj vrijednosti Vodotornja" podviknuo je vukovarski gradonačelnik. "Kako bi oni održavali takav objekt, isplaćivali plaće..." (kojih će, uzgred, u memorijalnom centru biti čak 27). "Dosta mi je toga da bi u Slavoniji sve trebalo biti ili besplatno ili jeftino. To je podcjenjivački… šetnja po Dubrovačkim zidinama je 200 kuna po osobi, a 65 kuna za Vodotoranj je previše. Nije. Mislim da je trebalo biti i skuplje!" Tako je na prigovore poskočio Penava, a svakom tko je pročitao tu izjavu najednom je pred očima kompletirala slika jednog provincijskog grandomana.
Tijekom svih ovih godina pratili smo Penavine očajničke napore da uz fragilnu i povijesno vrijednu baroknu jezgru Vukovara uvali megalomanski hotelski neboder od trideset katova. Pratili smo mjesecima njegove bijesne izjave, pasivno-agresivno ucjenjivanje, svađanje s konzervatorima i ministarstvom kulture. Sve to vrijeme, živjeli smo (ili barem - ja sam živio) u uvjerenju da je riječ tek o petparačkom, neoriginalnom primjeru lokalno-samoupravnog urbanističkog klijentizma. Ali, iz najnovije Penavine izjave proviruje nešto neobičnije i (bogme) gore. Naime, on u to zbilja vjeruje. On vjeruje da će s vodotornjem od Vukovara napraviti Dubrovnik. Sjatit će se u Vukovar dva ili tri milijuna Amerikanaca, Francuza, Australaca i Korejaca, napunit će u sezoni svih trideset katova hotela uz Dunav, pootvarat će se uokolo sushi-barovi, wrap-burgeri i korejske trgovine čajem, a sva će ta šarena, rasno raznobojna svjetina pohrliti u toranj i kupiti Penavinu kartu od popularnih 9 eura. Tako je, stvarno i zaozbiljno, vukovarsku budućnost zamislio čovjek kojem su Vukovarci dali vlast.
I - stvarno - što fali tom planu? On se, eto, sad već sprovodi u Dubrovniku ili Splitu. Za razliku od Slavonije, tamo - vjerujte mi na riječ - ništa nije "ili besplatno ili jeftino". Čak i sad, usred epidemije, burgeri su po 90 i 110 kuna, a zidine Dubrovnika su doista 200 kn (no - uzgred rečeno - za maloljetnike i vojnika i one koštaju 50). Samo s tom Penavinom analogijom postoji jedan ozbiljni problem. Dubrovačke su zidine dio javnog urbanog prostora koji je, ovako ili onako, Dubrovčanima uzet. Taj im je prostor amputiran da bi ga se pretvorilo u izvorište zarade. A on je izvorište zarade zato što se u Dubrovnik godišnje sjati milijun i pol turista iz Kanade, Australije, Rusije, Koreje i Kine kojima je (manje-više) glavni ili jedini razlog dolaska da prošeću po zidinama i fotografiraju se na njima.
Ljudi koji te dvjestotice šakom i kapom trpaju u škrabicu Društva prijatelja dubrovačkih starina ljudi su koji su te novce zaradili u nekom bogatijem i razvijenijem svijetu - kao IT menadžeri u Vancouveru, brokerice u Londonu, knjigovođe u Darmstadtu ili arhitektice u Stockholmu. Ti su ljudi donijeli taj novac u Hrvatsku. Cijena je prilagođena tim ljudima, a pošto je njima cijena prilagođena, podrazumijeva se da ta cijena domaće isključuje. Odnosno - eto da Penavi otkrijemo tajnu - "domaće" će u Dubrovniku na zidine ilegalno pustiti besplatno.
U vukovarski vodotoranj, međutim, neće dolaziti vancouverski IT menadžeri i švedske arhitektice. Tamo će dolaziti školske ekskurzije, tako slične ekskurzijama na koje smo mi išli 70-ih. Nastavnici će u taj vodotoranj voditi djecu kao što su nas vodili na Kozaru i Rudušu, a djeca će jednako nezainteresirano kao i mi 70-ih zvjerati okolo i kopati nos. U vodotoranj će dolaziti isti oni koji i danas dolaze na vukovarske komemoracije, na kolone sjećanja i Dane domovinske zahvalnosti. Dolazit će ljudi kojima je u gorem slučaju s ratom život stao, a u boljem (no, svejedno lošem) rat im je bio dostignuće života, jedino stvarno pravo što im se u životu dogodilo. Dolazit će ljudi kojima će taj komemorativni izlet u Vukovar ili Knin biti jedini turizam. Jer, dobar dio njih nema novca da bi putovao u inozemstvo. Uglavnom ne rade. A oni koji rade, sigurno neće ljetovati u radničkom odmaralištu, i to zato što odmarališta više nema. Nema ih zato što smo svijet u kojem su odmarališta postojala uspješno pobijedili u ratu 90-ih. To su - ukratko - ljudi kojima Penava namjerava naplaćivati 65 kuna. Ti ljudi su hrvatska sirotinja. Za 65 kuna, on će im prodavati emocionalnu i političku ucjenu, a ta će transakcija "samoodrživim" učiniti toranj i njegovih 27 zaposlenih.
A dok čovjek gleda tu sliku, ne može se oteti dojam da je vukovarski vodotoranj (opet) postao simbol. Prvi put, bio je simbol junaštva i stradanja. Sada, u svojoj novoj preobrazbi, on je simbol načina na koji ova zemlja funkcionira već 30 godina. Kao i vodotoranj, i Hrvatska je nazubljena i izbušena ruina, relikt nekad funkcionalnog i korisnoga sebe. Kao i vodotoranj, i ova se zemlja pretvorila u hrpu ideologema, ljušturu sačinjenu od historiografskih naracija, ideoloških pabiraka i trbuhozboračke prazne retorike. Kao i vodotoranj, i ova zemlja počiva na moralnoj ucjeni. Dužan si je ne propitivati, dužan si vjerovati da je sama sebi svrha. I - da - dužan si, bio sirot ili bogat, na ulazu ostaviti 65 kuna. Naravno: za "samoodrživost" 27 zaposlenih.