Imamo detaljno razrađen scenarij online nastave za sve hrvatske škole – svojedobno je izjavila sada već bivša ministrica obrazovanja Blaženka Divjak pripremajući se u ožujku prošle godine na mogućnost eskalacije koronavirusa i prebacivanja nastavnog programa na mrežu svih mreža.
Virtualni svijet ubrzo je zavladao u svim školama, koje su u skladu s mogućnostima i potrebama svoj nastavni program kategorizirale po modelima A, B i C. Samo u Slivnu i okolnim zaseocima učenici od četvrtog do osmog razreda nastavni program usvajaju po – Ž modelu, piše Slobodna Dalmacija.
Za signalom domaćih teleoperatera učenici iz tog mjesta u Imotskoj krajini znaju potegnuti i do dva kilometra od kuće kako bi na vrijeme poslali nastavnicima domaći rad ili poruku, dok da bi poslali fotografiju, trebaju zauzeti strateške kote na Radovanu, Jajni, Zeleniki, Trovru ili Visokoj.
Brdski su to toponimi po kojima slivanjski učenici trčkaraju tražeći signal kako bi, kao i njihovi kolege iz Imotskog, Splita, Makarske, Omiša..., bez smetnje pratili nastavu na daljinu. Samo što oni uz tablete, laptope i mobitele moraju još imati dobre cipele s debelim potplatom, bicikl ili motocikl, a ako još čiji roditelj ima automobil, to je idealno.
– Često sjednemo u auto i idemo za signalom skoro dva kilometra. Djeci moramo osigurati neometano školovanje, a to neometano i komforno kod nas znači poleći sjedala u automobilu i u njemu prostrti madrac, i tako po ledu i kiši djeca ćule u autu rješavajući zadatke. Srce mi se lomi kada ih gledam.
Zar da ovako živimo u 21. stoljeću? Imam šestero djece, čija je majka umrla prije godinu dana i trudim se koliko mogu da im budem i otac i majka. Ovdje u ovoj zavjetrini skoro da nema više nikoga. Pa odvesti drugo dijete do autobusne postaje u Slivno kako bi se busom prebacio do Imotskog, gdje ide u srednju školu, značilo bi najmlađu kćer ostaviti samu kod kuće.
Stoga sam morao kupiti nekakav motorić da se moje dijete može samostalno prebaciti barem par kilometara niže do autobusnog stajališta. Nekada uskoči stariji sin, pa ih on prebaci, a većinom ja. Prije mjesec dana jedna takva vožnja mogla nas je sve doći glave, kad smo imali nesreću u našem mjestu u kojoj sam slomio tri rebra. Srećom, djeca su prošla bez težih ozljeda – jada se Sveto Vranješ iz istoimenog zaseoka desetak kilometara udaljenog od Slivna ili, za one koji nemaju zemljopisnu kartu pred očima, kuća tik do graničnog prijelaza sa susjednom BiH.
U pogledu (ne)kvalitete signala ni sam ne zna koliko je puta kontaktirao operatere. Dođu oni, kaže naš sugovornik, odrade posao, ali nedugo zatim sve je po starom, obična "krpačina". Potrebno je, prisnažuje Vranješ, promijeniti kompletnu telekomunikacijsku infrastrukturu, jer otkad je rađena, prije 25 godina, nije doživjela ozbiljniju rekonstrukciju.
Njegova 12-godišnja kći Žana, inače odlična učenica šestog razreda Područne škole Slivno, svakodnevno je u potrazi za signalom. Kad ne mogu brat ili otac, sjeda na svoj bicikl, tablet ili laptop stavi pod ruku i krene u potragu za virtualnim svijetom.
– Zadnjih par dana bilo je hladno. Vjetar gricka za ruke, ali onako pedalirajući brzo se ugrijem. Znam točno gdje ima signala, malo stanem, pošaljem ono što sam već pripremila doma i onda natrag. Tata je zvao operatere više od dvjesta puta. Malo pokrpaju i odu.
Onda neko vrijeme hvataš signal po kući. Najbolje ga hvatam u sobi kada ležim na podu, tada mogu bar nešto, i sve tako do sljedeće kiše, kad život ponovno staje. A tek kada zagrmi, bljeska na sve strane – govori za Slobodnu Dalmaciju Žana i dodaje:
– Nije isto gledati svog učitelja ili učiteljicu ili se s njima dopisivati preko brda. Oni su tu da ih upitate kada vam nešto nije jasno. Nije da se učitelji ne trude, ali nije to to.
Nekoliko kilometara niže, 14-godišnji Gabriel Vuletić jedan je od četvero slivanjskih osnovnoškolaca. Zajedno sa Žanom duž te međubrdske krševite "razderotine" traži signale za internet i mobitel. On je malo bliže "epicentru" zagorskog weba iliti pola kilometra od kuće.
I Gabriel je, poput naše prethodne sugovornice, znao po nekoliko sati sjediti u hladnom automobilu rješavajući školske zadatke.
– Jednostavno od kuće ne mogu poslati domaći rad ili bilo što da je potrebno. Radna platforma ne reagira. Ma, reagira ona, ali ne i internet. Ovako uvijek ovisim o tuđoj pomoći, a nastava na daljinu tek je počela.
Otegne li se ovo, ne znam što ću. Brat mi je završio fakultet, sestra je u Splitu na faksu, a i ja sam mislio upisati strojarstvo i kasnije završiti za inženjera, ali ne znam kako to ostvariti uz ovakvo predznanje. Samo želim biti samostalan – izravno će momak.
Međutim, njegova samostalnost i samostalnost svih ostalih petnaestak slivanjskih osnovaca ovisi o boljoj mrežnoj povezanosti. Trenutačni kabelski kapaciteti ne udovoljavaju potrebama stanovništva, koje tijekom svakog nevremena strepi kad će kome u selu munja odvaliti zid kuće, kao što je to bilo u slučaju obitelji Vuletić. Njima je grom oštetio gotovo pola zida u dnevnom boravku, nanijevši štetu od petnaestak tisuća kuna.
– Cijelo vrijeme bljeska iz telefonske utičnice. Očito je do uzemljenja. Potrebno je hitno promijeniti kompletnu mrežu dok netko nije izgubio glavu – poručuje Gabrijelov brat Mirko, ističući koliko samo računa plaćaju za mobitele, telefone i internet.
Obračunavaju li im troškove telefona iz kojeg bljeskaju neonska svjetla kao iz reklame, iznose za mobitel koji nema signala ili za internet čija se brzina mjeri s pužem u galopu, teško je za sada naći odgovor.
Odgovor na to ne zna ni Nedjeljka Kustura, koja također redovito plaća internetske linije. Zatekli smo je u listanju računa. Potpisala je ugovor s teleoperaterom na dvije godine i račun podebljala za tridesetak kuna ne bi li dobila jaču vezu. Međutim, ništa od toga.
– Normalno da je ništa – Nedjeljka odmahuje rukom i nastavlja:
– Infrastruktura je loša. Hitno se mora nešto mijenjati. Svaki mjesec bacam 180 kuna u vjetar. Djeca ne mogu učiti, to mi je najveći problem. Po cijeli dan oni traže položaj i mjesto odakle da pošalju učiteljici ono što se od njih traži.
Budimo realni i recimo da ovako više ne ide. Što se to našoj djeci pruža? Učenje na daljinu, ma nemoj. Možda i jest na daljinu, a ta se daljina mjeri u kilometrima po onoj – što dalje, to bolje.
Naša sugovornica dodaje kako je tijekom proljeća i ljeta još gore. Turisti su otkrili Imotsku krajinu kao dalmatinsku Provansu i tek su onda u gabuli, jer tada signala uopće nema. Ni na brdu ni podno njega. Pojednostavljeno, trenutni kapaciteti ne udovoljavaju potrebama suvremenog čovjeka.
Kći joj Ivana samo sliježe ramenima. Ona svoje domaće radove mora rješavati preko laptopa jer joj je tablet u kvaru. Uskoro će ga popraviti, samo ne vidi svrhu uređaju koji joj zbog loše povezanosti služi tek tu i tamo. Najbolje vrijeme za slanje radova nastavnicima je idući dan, i to rano ujutro. Već kad se razdani, to je nemoguća misija.
Slična je situacija i u zaseoku Lozine. Oni su gotovo pa u centru Slivna, ali to im, kao i ostalima, ništa ne znači. Jedanaestogodišnji Petar Lozina više je nego nadareno dijete, samo je u prvom polugodištu nanizao točno 52 petice.
Mali genijalac rado je viđen u selu, pa nam se ponudio i za vodiča. Bez njegove pomoći teško da bismo došli do svih kuća naših sugovornika. Njegov vokabular bogatiji je i od Donalda Trumpa, pa ga svi vole.
O svakome ima samo riječi hvale. Kako za popa, tako i za učitelje. Rado ministrira u crkvi, a i u školi se malo toga održava bez njega.
– Šta da vam govorim... Tragam za internetom ko netko za blagom. Skačem ispred kuće, u kući, na cestu, ispod zida, i gdje ga uhvatim, tu se zaustavim i ne mičem se. Ipak sam pikirao da mi je ispred ulaznih vrata nekako najbolji. Ma nije ni u školi ništa bolji – odmahuje rukom petaš i domeće:
– Bili smo bez telefona skoro mjesec dana. Zamislite samo, kamion zakačio i prekinuo kabele i tako je stalo sve dok se netko nije sjetio da bi to trebalo popraviti. Onda možete zamisliti koliko su nisko bili postavljeni. Vidi ovo čudo, nema ni dva, tri metra u zraku.
Škola je Petru na prvom mjestu. Volio bi završiti fakultet, ali nije mu isto biti u klupi i s učiteljem ili od kuće brojiti potrošnju megabajta i gigabajta. Ma, i brojio bi ih on samo da ih može pronaći. Nekima je, kaže petaš, Grinch ukrao Božić, a njima školovanje.
– Tko će znati kako će sve to na kraju završiti. Mi ćemo definitivno biti posebna generacija koju će možda netko kasnije i hvaliti jer smo uspjeli izvući maksimum uz minimalne uvjete za rad – s tom izjavom vrckavi Petar Lozina zaključuje priču o online školovanju u ruralnim sredinama, u čiji se razrađeni scenarij klela i bivša ministrica, a hvalospjevima ga je zasuo i aktualni šef hrvatskog obrazovanja Radovan Fuchs.