Na račun novog mandatara, Tihomira Oreškovića, u hrvatskim medijima plasirano je nekoliko teza zbog čega on ne treba biti mandatar. Nešto pažljivija analiza pokazuje da su upravo “mane” Tihomira Oreškovića zapravo potencijalne vrline, a neki detalji iz njegove biografije uopće nisu uočeni kao moguće prednosti. Navedimo stoga pet razloga zbog čega Tihomiru Oreškoviću, ako ga u Saboru potvrde kao premijera, treba dati šansu.
1. Počnimo s neobičnim argumentom: Orešković je kemičar, a politička povijest ukazuje na više kemičara koji su postali uspješni i(ili) vrlo upečatljivi premijeri. Najpoznatija kemičarka-premijerka zasigurno je bila Margaret Thatcher, a na listi popularnosti prati je još uvijek aktualna njemačka kancelarka Angela Merkel. Prvi premijer Države Izrael bio je slavni Chaim A. Weizmann, ujedno predsjednik Svjetskog cionističkog društva. U povijesti nalazimo još kemičara-premijera, poput prijeratnog poljskog premijera Ignacyja Mościckija ili belgijskog Elija Di Rupa kojemu je mandat završio lani. Trenutačno poziciju kineskoga predsjednika i sekretara Komunističke partije drži kemičar Xi Jinping, a titulu vicepremijerke kemičarka Liu Yandong. Treba li reći da je Kina zemlja s najimpresivnijim stopama rasta među velikima?
2. Orešković uz titulu kemičara ima formalno poslovno obrazovanje. Nakon što je na uglednom kanadskom McMasteru stekao titulu kemičara 1992., završio je i MBA - poslovno obrazovanje s fokusom na financije i informacijske sustave. U hrvatskoj državnoj administraciji rijetki su ljudi na visokim pozicijama s takvom svjedodžbom.
3. Biografski podaci Tihomira Oreškovića otkrivaju da bi premijerom mogao postati čovjek s najimpresivnijom poslovnom karijerom koji se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni. Sve ono što je radio u Eli Lilly i Tevi, velikim imenima farmaceutske industrije, otkriva da se hvatao u koštac s vrlo širokim spektrom zadataka i situacija - od toga da je vodio tim koji je proučavao politike javne zdravstvene skrbi u Eli Lilly, preko niza liderskih pozicija u implementaciji informacijskih i financijskih sustava do preokreta Tevina poslovanja u srednjoj i istočnoj Europi i vodeće pozicije u europskim financijama goleme izraelske tvrtke. Njegov poslovni životopis otkriva da je na raznim mjestima te uz vrlo različite opise poslova u pravilu donosio rezultate. Oreškoviću se sigurno neće dogoditi da neće znati voditi i strukturirati obične sastanke te slijedom toga i složene procese promjena, što je često opće mjesto u hrvatskom javnom sektoru. Politički apartčici u pravilu odlaze onda kad napokon nešto nauče raditi. On dolazi na vrhuncu profesionalne moći.
4. Tobožnji nedostatak političke legitimacije vrlo je vjerojatno Oreškovićeva prednost. Naime, Orešković se dosad nije imao prilike uvaliti u glib odnosa unutar domaćih političkih stranaka, koji stvaraju koloplet osobnih i interesnih odnosa te stoga istinske reformske pokušaje osuđuju na puko kompromiserstvo. Njegova premijerska pozicija u kliještima između reformskih zahtjeva Mosta i političke agende HDZ-a mogla bi mu dati manevarski prostor koji ne bi imao kada bi radio samo za jednu stranu. Uostalom, priče o nužnosti političke legitimacije dolaze u pravilu od SDP-a i HNS-a. Čelnici tih stranaka imaju izrazito kratko pamćenje. Naime, trebamo se vratiti u razdoblje izbora 2007. godine. Tada je Zoran Milanović kao predsjednik stranke jurišao na poziciju predsjednika Sabora, odnosno na mjesto s kojega je na funkciju premijera trebao instalirati “stručnjaka” - Ljubu Jurčića ili nekoga trećeg. A Vesna Pusić, koja danas priča o “krađi Božića”, te 2007. godine gledala je kako Ratko Čačić pokušava postati premijer tako što će osvojiti 15 do 20 mandata i tako natjerati velike da im bude potreban kao predsjednik Vlade. Čačić je, za razliku od Petrova, nešto više pričao o sebi, a manje o reformama. Njeguje otprilike istu zastupljenost osobnosti u odnosu prema reformama i danas. To je manje bitno. Bitno je da su izvori “političke legitimacije” i u SDP-u i HNS-u tek prilagodljive varijacije iste teme - premijer 2007. u SDP-u nije trebao biti prvi čovjek najveće pobjedničke stranke, a za HNS nije trebao biti ni u domeni prvih želja izbornog pobjednika.
5. Najveći Oreškovićev “krimen” mnogi čitaju u tome da je on ništa drugo nego “dužnosnik krupnog kapitala”. Valja primijetiti da je odnos prema poduzetnicima u Hrvatskoj danas takav da će Orešković ili uspjeti promijeniti odnos prema poduzetnicima ili ćemo svi zajedno potonuti u zablude kolektivizma i uravnilovke. Zanimljivo je kako se o onima koji su na upravljačke pozicije u javnom sektoru došli preko politike ne govori kao o “partijašima” ili “političko-interesnim” karijeristima, iako je vrlo logično pomisliti da će oni kao takvi biti ne samo lošiji upravljači, nego i podložniji pritisku parcijalnih skupina, pogotovo kad je riječ o skupljanju popularnih glasova. Primjerice, ministar Maras bio je, blago rečeno, prosječan student bez radnog iskustva kad se našao u poziciji da kao ministar uokolo dijeli novac poreznih obveznika i uz to još plaća reklame o ministru Marasu, ali nije suočen s ozbiljnim kritikama iako je tijekom četiri godine bilo potpuno očigledno da nema bitnog poboljšanja uvjeta poslovanja zahvaljujući Marasovoj rastrošnosti. A prava je činjenica da si sukladno svojem znanju i vještinama Maras teško može priuštiti desetinu atraktivan posao kakav je Orešković napustio. I tko je tu sad čiji dužnosnik, kapitala ili partije, i kakvog smisla ima takva dilema?
Zaključno, prema prvim neslužbenim izjavama Tihomira Oreškovića čini se da je riječ o praktičaru koji se neće svrstati ni u jedan ideološko-teorijski tabor (keynesijanci protiv liberala, investitorsko-poticajni protiv štedljivih), nego će tražiti pragmatične, racionalne prve sljedeće korake razvoja. Znakovito je i da je duboko svjestan kako je cijena hrvatskog duga trenutačno problem broj 1.
Toliko o Tihomiru Oreškoviću, uz napomenu da je situacija, nažalost, takva da nema prvih 100 dana poštede. Ako sastavi loš tim ili sličan proračun, ganjat ćemo ga kao hrtovi. Kao što smo i sve vlade dosad.