Vojna operacija oslobađanja okupiranih teritorija, koja je u nekom trenutku dobila ime Oluja, planirala se i dorađivala u Glavnom stožeru Hrvatske vojske nekoliko godina. Vrlo složena kopneno-zračna operacija na bojišnici dugačkoj 630 kilometara uključivala je savršenu realizaciju svih planiranih vojnoobavještajnih te političko-diplomatskih elemenata.
Sve je isplanirano po principu lego-kocaka - svaka faza, kao i cijela operacija, ovisila je o uspješnosti prethodne faze. Upravo zbog toga nije bilo mjesta za pogrešku. U nastavku donosimo pet razloga zašto je sve moglo poći u krivom smjeru.
1. PREGOVORI U ŽENEVI
“Bilo nas je strah da Mile Martić ne prihvati plan Z4”, govori danas Vesna Škare-Ožbolt, sudionica posljednjih pregovora predstavnika Hrvatske i pobunjenih Srba. Dana 3. kolovoza 1995. u Genthodu pokraj Ženeve pregovori su počeli u 10 sati i završili oko 14 sati, kad je Ilija Prljić, ministar unutarnjih poslova RSK, rekao definitivno “ne” planu Z4. “Imali smo rezervni plan ako Martić kojim slučajem pristane na Z4. Oluja bi bila odgođena, a pobunjeni Srbi bi se morali strogo držati rokova realizacije svake točke plana. Kad prvi rok ne bi bio ispoštovan, krenula bi vojska.
Vjerojatno već u rujnu. Ali to ne bi bilo to”, govori danas Škare-Ožbolt. Da je Oluja bila odgođena, bosanski Srbi bi već 5. kolovoza krenuli u konačni napad na Bihać te na područje Livna i Kupresa u sklopu operacije Vaganj. Hrvatsku bi preplavile izbjeglice i upitno je u kakvom bi vojno-političkom položaju Hrvatska bila mjesec dana kasnije. Srećom, Martić je rekao “ne”.
2. TRAJANJE OPERACIJE
Ključno je bilo trajanje operacije. Vojnicima je dano maksimalno sedam dana da je završe, a predsjednik Tuđman im je govorio da će završiti i prije. Sve dulje od toga uzrokovalo bi golem diplomatski pritisak međunarodne zajednice na hrvatsko vodstvo da se sve zaustavi, možda bi dovelo do uključivanja Vojske Jugoslavije u napade na istok Hrvatske te bosanskih Srba na području Korduna, Banovine i Dalmacije.
Krajinski Srbi računali su da moraju izdržati 20 dana i da će to biti dovoljno da Hrvatska popusti. I u ovom je slučaju Hrvatskoj “pomogao” Mile Martić. Nakon što je Hrvatska vojska u nekoliko sati od početka operacije probila prve linije srpske obrane, situacija za pobunjenike je bila teška, ali ne i bezizgledna.
No tada Mile Martić potpisuje odluku o evakuaciji stanovništva iz Sjeverne Dalmacije na područje Srba i Donjeg Lapca. Iako evakuacija s prostora Like, Korduna i Banije nije razmatrana, odluka je prouzročila izvlačenje cjelokupnog stanovništva, ali i vojske koja je krenula s njima i izazvala potpuni raspad srpskih obrambenih linija. Operacija je u konačnici trajala do 8. kolovoza, kad se predao 21. Krajiški korpus kod Topuskog.
3. ZRAKOPLOVSTVO
U pet sati ujutro 4. kolovoza u bitku su prvi krenuli borbeni avioni. Poletjeli su iz Zagreba, a prvi ciljevi bili su neprijateljsko radiorelejno čvorište Ćelavac i Magarčevac, kao i zapovjedno mjesto brigade u selu Bunić. Onesposobljavanjem ili uništenjem zapovjednoga mjesta i središta veze stvorena je taktička i operativna nadmoć Hrvatske vojske.
Početno napredovanje kopnenih snaga HV-a uvelike je ovisilo o prvom udaru borbenog zrakoplovstva, ali i o uspješnosti pilota da izbjegnu udare vrlo jake srpske protuzračne obrane. Zbog toga je prvi put u povijesti primijenjen potpuno nov način borbene upotrebe lovca MiG-21, koji nije osmišljen za napade duboko u neprijateljskom području. Piloti su letjeli pod oštrim kutovima na ekstremno malim visinama između 25 i 50 metara uz brzinu od 900 km/h, pritom izbjegavajući srpsku PZO, ali i zemaljske prepreke kao što su dalekovodi, krovovi kuća ili vrhovi stabala.
Poslije odbacivanja bombe, ili lansiranja rakete prema cilju s male visine, uslijedilo bi brzo povlačenje aviona u lijevu ili desnu stranu na rubu nedopuštenog opterećenja.
U oko 80 sati Oluje i oko 250 sati naleta nije poginuo nijedan pilot, uz manja oštećenja nekoliko aviona.
4. NAPAD NA PETRINJU
Prvog dana Oluje samovoljom generala Ivana Basarca, zapovjednika ZP Zagreb, ugrožena je uspješna provedba cjelokupne operacije. U zapovijedi Glavnog stožera generalu Basarcu pisalo je da Petrinju napadne obuhvatno pravcem Mošćenica-Češko Selo-Petrinja.
No, on je na Petrinju krenuo frontalnim udarom. Na ulazu u grad dočekale su ih jake srpske snage i onemogućile taj udar. I na drugim pravcima pod zapovjedništvom generala Basarca hrvatske snage su prvog dana operacije zaustavljene i pretrpjele su velike gubitke.
Drugog dana predsjednik Tuđman ga smjenjuje i na njegovo mjesto dovodi generala Stipetića, koji uspijeva u hodu reorganizirati snage i novim taktičkim manevrom spasiti situaciju i u tri dana dovesti do predaje 21. Korpus srpske vojske. Promptna odluka o smjeni generala Basarca promijenila je tijek operacije na Baniji i spriječila katastrofu na tom dijelu bojišnice.
5. ISTOČNO BOJIŠTE
Vojnici najviše strahuju od razvlačenja snaga na dvije strane. Toga su se bojali i u Glavnom stožeru HV-a. Kako su obavještajni podaci upozoravali da postoji mala opasnost da Slobodan Milošević zapovjedi svojoj vojsci da krene u napad na istok Hrvatske, na području Slavonije bilo je raspoređeno oko 40 tisuća vojnika i približno 200 tenkova, koji bi štitili Slavoniju dok snage raspoređene oko Knina ne završe svoje operacije i prebace se na istok zemlje. Na sreću, do napada s istoka nikada nije došlo, a vojnički strahovi o bici na dva fronta, barem ovdje, nisu se ostvarili.