PIŠE ANTE TOMIĆ

Petrinja i Glina su poput Hollywooda: Redatelj vikne ‘Akcija!‘, a državni tajnik s Guccijevom kacigom izađe iz Q7

‘Usprkos podrugljivcima i smutljivcima koji tvrde da se ništa ne radi, ovdje se svaki dan, čak i nedjeljama i praznicima, snima‘

Gordan Hanžek daje izjavu za medije

 Ranko Suvar/Cropix

Umjesto da na potresom pogođenu Baniju dolazi sa zidarima, tesarima, električarima, vodoinstalaterima, keramičarima, krovopokrivačima i drugim radnicima građevinske struke, Gordan Hanžek, državni tajnik Središnjeg ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, putuje u pratnji redatelja, snimatelja, tonca i rasvjetljivača. Ustvari, filmska ekipa ide ispred njega. Na gradilištu sve urede prije nego on dođe, namjeste kameru na stativ, razvuku mikrofone na dugačkim metalnim štapovima i upale reflektore. Redatelj vikne: “Akcija!”, a državni tajnik sa sjajnom novom Guccijevom građevinskom kacigom izađe iz Audija Q7 i pođe prema radniku, Omer se on zove, koji lopatom ubacuje pijesak u miješalicu za beton, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

”Kako ide, prijatelju?” obrati mu se državni tajnik srdačno, s iskrenom simpatijom za takozvanog malog čovjeka.

”A, evo, ide nekako, gospodine državni tajniče”, odgovori mu Omer zaustavljajući se časkom i naslanjajući na lopatu, impresioniran da jedan takav važan dužnosnik razgovara s njim.

Ne ljubi ih kamera

”Stop! Stop! Stop!” zaviče tonski snimatelj sa slušalicama na glavi. “Ne možemo ovako radit. Dijalog se ne čuje od miješalice za beton.”

”I ja sam to primijetio”, složi se redatelj. “Idemo ponovno, ovaj put s ugašenom miješalicom.”

”Oću ja onda lopatat ili...?” zbuni se Omer.

”Ti sve radi kao i inače”, uputi ga redatelj.

”Malo je glupo ubacivat pijesak kad miješalica ne vrti”, primijeti radnik logično.

”Omere, jebo ga, ko ovde režira, ja ili ti?”

”Dobro, samo kažem.”

Tako, eto, ide obnova na Baniji. Usprkos podrugljivcima i smutljivcima koji tvrde da se ništa ne radi, ovdje se svaki dan, čak i nedjeljama i praznicima, snima. Petrinja i Glina su gotovo poput Hollywooda. Nova, živahna središta hrvatske filmske industrije. Osvjedočit ćete se u to otvorite li YouTube kanal “Obnova Banovina – SDUOSZ”, nema gotovo dana da tu ne osvane nekakav kraći videozapis herojskih nastojanja Gordana Hanžeka. Državni je tajnik zaposleniji od mnogih naših glumaca.

Nevolja je, međutim, da mnogi ne shvaćaju njegovu umjetničku viziju. Zanovijetaju mu kako banijski stradalnici i nakon dvije godine još žive u hladnim i skučenim limenim kontejnerima, ponavljaju mu uvijek jednako, dosadno, zamorno, koliko je kuća zaista sagrađeno, kao da državni tajnik sam ne zna brojiti do dva. Prigovori ovih sitnih i zavidnih duša žalosno promašuju suštinu obnove, a suština je da obnova Banije nije dokumentarni, već igrani film, ostvarenje što se samo izdaleka temelji na istinitom događaju, jedva se u nekoliko malih detalja podudara sa stvarnošću.

Taj nesporazum oko igranog i dokumentarnog uzrok je velike frustracije Gordana Hanžeka. Gleda on svoje videozapise i, koliko god se trudio da profesionalno izgledaju, to jednostavno nije to. Pravi stanovnici Banije se ne snalaze na filmu. Što se reče, ne ljubi ih kamera. Gluma im je drvena, vazda se nešto mršte i gunđaju, ne pokazuju ni mrvu zahvalnosti za sve što državni tajnik nesebično i samoprijegorno radi za njih. Neminovno će morati, šta košta da košta, uzeti školovane glumce. Vedran Mlikota, Goran Navojec i Ksenija Marinković bili bi mnogo bolji banijski stradalnici od onih amatera iz Gline.

Državni tajnik Središnjeg ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje neće žaliti novca koji je za obnovu dala Europska unija da to napokon napravi u pristojnoj produkciji, kako bog zapovijeda. Da on izađe iz Audija, a u dvorištu ga raskriljenih ruku dočeka nasmijani Vedran Mlikota. Ksenija Marinković, njegova žena, u suzama mu ljubi ruke. Obilaze zatim njihovu novu kuću. U kuhinji snaha, igra je mlada Ana Uršula Najev, kuha grah s ričetom. Ona je u visokoj trudnoći. Ako rodi dječaka, zvat će se Gordan, a ako bude djevojčica, nazvat će je Gordana. Državni tajnik na to skromno odmahuje, on je samo radio svoj posao...

Dolje okovi stvarnosti!

Valjalo bi, osim toga, razmisliti i o novim lokacijama za snimanje. Kraj oko Gline i Petrinje je nepodesan za filmsku produkciju jer, jebem mu maloga miša, nema dovoljno gradilišta. Onih su nekoliko već totalno iscrpili snimajući ih iz svih mogućih kuteva, s kamerom iz ruke, sa šina i iz drona. Obnovu od potresa mnogo bi ljepše dočarali negdje gdje su cijene kvadrata otišle u nebo, zavladao je nekretninski bum i gdje god pogledaš okreću se nekakve dizalice s betonom i armaturnim mrežama. Samobor i Kaštela, na primjer, bili bi mnogo bolja Banija od ove koju sada imamo. Svima bi nam na koncu bilo bolje da se oslobodimo okova takozvane stvarnosti i na YouTubeu otkrijemo kako blagoslovljeno i berićetno živimo, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. travanj 2024 20:13