HRVATSKA PRIČA O USPJEHU

Pevec-story: Sve je bilo lako dok je bilo kredita

Djurdjevac, 160110.Visnja i Zdravko Pevec pjevali su i plesali pred radnicima koji su dobili otkaze u hotelu Picok, na odrzavanju makedonske vecere.Na slici: Visnja i Zdravko Pevec plesu u hotelu Picok.Foto: Darko Imbrisa / CROPIX
 Darko Imbriša / CROPIX

Dogodilo se što su mnogi i očekivali. Višnja i Zdravko Pevec, pričalo se u financijskim krugovima, panično su prije bankrota izvlačili novac iz osakaćene tvrtke i spremali ga na sigurno. Prodaja obiteljske kuće u Bjelovaru bila je, kažu, samo pokriće, a bijeg na seosko imanje i posvećenost poljoprivredi samo maska kojom su htjeli potaknuti simpatije i sućut za svoje probleme.

Pevec je sada priveden zbog izdavanja mjenica bez pokrića, koje su na ovim prostorima originalni izum Fikreta Abdića, bosanskoga Babe. Sagradio je najveću prehrambenu industriju bivše Jugoslavije, dok 1987. godine nije pukla afera, teška nekoliko stotina milijuna dolara plasiranih kroz mjenice bez pokrića. I danas njegovi pristalice tvrde da je afera ispolitizirana.

Višnja i Zdravko Pevec plesali i pjevali pred otpuštenim radnicima

FOTO: Kuće Pevecovih na udaru policije

I Peveci od početka svojih nevolja tvrde također da su im propast 'smjestili' drugi - vjerovnici, banke, država... no činjenica je da duguju više od 2 milijarde kuna, a imovina tvrtke vrijedi nekoliko stotina milijuna, i to u dužem vremenskom roku i uz puno sreće, to jest zainteresiranih kupaca.

Kako je nastalo carstvo Pevec, pisali smo u listopadskom broju Globusa . Podsjetimo se.

Zdravko Pevec radio je u socijalizmu u Tomi Vinkoviću, poznatoj jugoslavenskoj tvornici traktora, kao komercijalista, zadužen za prodaju traktorskih dijelova servisima. Obiteljski je budžet popunjavao otvorivši i sam jedan servis za traktore. Bio je to logičan potez, jer je mogao nabaviti dijelove kad god je trebao i koliko god mu je trebalo.

Od servisa je krajem osamdesetih nastala mala trgovina s kosilicama u garaži njihove obiteljske kuće u Bjelovaru. Izvjesni Nizozemac bio im je dobavljač i dugo godina tihi partner.

U svojoj ispeglanoj biografiji Peveci vole pričati kako su ih kupci tjerali na širenje. Nakon četiri godine iz garaže su posao preselili u poslovni prostor u središtu Bjelovara, a 1995. počelo je širenje: Sesvete, Zagreb, Split, Osijek, Koprivnica, Kutina, Varaždin, Zadar, Vrbovec...

Lani su odjednom postali internacionalna tvrtka, otvorivši u samo pola godine velike centre u Banja Luci, Beogradu i Gostivaru.

Pevec je mahnito širio posao, poput vojskovođe koji u naletu samo pika zastavice na osvojena područja. Zaustavio se na 14 centara i 450 tisuća četvornih metara prodajnih prostora u Hrvatskoj te na tri centra u zemljama bivše Jugoslavije.

Nove prodajne centre Pevec je gradio nevjerojatno brzo: od trenutka kad bi pronašao novu lokaciju do otvaranja trebalo mu je manje nego nekom drugom da prikupi sve dozvole i započne gradnju.

Peveca takvi detalji nisu mučili. Centri su nicali i radili, u prvoj godini bi se već vratila investicija, u drugoj godini bi donijeli čistu zaradu, a u trećoj ih je inspekcija, što se vlasnika tiče, mogla i srušiti, on je bio na dobitku.

Kao najveću tragediju u povijesti tvrtke Pevecovi navode požar svoje robne kuće u Bjelovaru, koja je 2002. potpuno izgorjela. Pitanjem kako je moguće da robna kuća, građena prema svim propisima, koji podrazumijevaju i protupožarnu zaštitu, izgori tako brzo i tako temeljito nitko se nije previše zamarao. Osiguranje je isplatilo štetu, a uskoro je na još više kvadrata osvanuo novi prodajni centar Bjelovar 2.

Pevec nije samo osvajao nove gradove svojim prodajnim centrima, osvajao je i druge djelatnosti. U transportnom biznisu, pokrenutom 2001. godine, postao je najveći u državi, a promet od prijevoza lani mu je bio veći nego promet u trgovinama. Čvrsto naslonjen na Agrokor Ivice Todorića Pevec je svoje kamione uspješno punio robom i vozio je na sve strane po Hrvatskoj i inozemstvu. Kamion bi u jednom smjeru vozio njegovu robu, na povratku Todorićevu. Ili obrnuto.





Ni to nije bilo dosta. Građevinski je biznis bujao, pa niti Pevec nije mogao ostati izvan njega. Osnovao je svoju građevinsku tvrtku koja je gradila njegove prodajne centre. U poslovnim se krugovima šapuće kako je građevina bila osnovica cijelog biznisa, jer je upravo kroz građevinu Pevec izvukao najviše novca od bankovnih kredita.

Za gradnju treba građevinski materijal, pa Pevec 2003. kupuje staru, poznatu tvrtku Instalotehna, specijaliziranu za trgovinu instalacijskim i građevinskim materijalima.

U hotelski je biznis, pak, krenuo da bi imao gdje ugostiti svoje poslovne partnere, glasi legenda koju rado priča njegova supruga Višnja, od početka poslovna suradnica i partnerica.

Uz zajedništvo u poslovnom i privatnom životu, Peveci su njegovali imidž jednostavnih, radišnih ljudi, koje bogatstvo nije nimalo promijenilo. Jedan od tih scenarija neodoljivo podsjeća na uobičajena štiva iz socijalizma, o neimarima koji nikad ne miruju.

Dakle, prema toj priči Peveci su se pred jutro vratili s poslovnog puta, odjurili u ured obavljati važne poslove, potom na imanje njenih roditelja gdje su ugostili prijatelje, za koje je on osobno pripremio roštilj, popodne su već kosili travu i hranili brojne životinje na imanju, pa su se odjurili spremiti za večernji službeni prijem...

Dvadeset godina poduzetničke bajke, tipične za hrvatsku tranziciju, srušilo se u trenutku kad su krediti dospjeli na naplatu, a odjednom nije bilo dovoljno novca za plaćanje rata. Možda bi banke i ovoga puta zažmirile, reprogramirale i pustile da Pevec živi dalje, ali kriza je pa njih ugrožavaju sumnjivi i sporni krediti. Moraju naplatiti sve što mogu.

Pevec je, u tipičnoj maniri hrvatskog poduzetnika, nastalog u kotlu političkih veza i obilja kredita, svakodnevno izlazio s novim idejama kako spasiti poslovanje. Prvo je mislio da će problem riješiti dovođenjem Damira Firšta, bivšeg direktora Metroa Hrvatska, čovjeka koji zna kako voditi trgovinu i ima iskustva u međunarodnom biznisu. Firšt je odbio.

Problem u transportu, koji broji petstotinjak kamiona, financiranih leasingom, namjeravao je riješiti po Coca Cola modelu, koja je svojedobno svojim vozačima ponudila otkup kamiona, ali i čvrste ugovore kojima im osigurava posao. Pevec je svojim vozačima htio na isti način prepustiti kamione, ali bez čvrstog jamstva da će im dati i dovoljno posla kojim će te kamione moći otplaćivati.

Potom je u priču uveo njemačkog partnera, S+R Maschinenbau GmbH, navodnog proizvođača solarnih ćelija koja bi vratila dugove. No, ispalo je da taj njemački partner neće, u stvari, vratiti dugove nego samo dati polog koji je tražila revizorska tvrtka KPMG da bi dobavljači počeli opet isporučivati robu i napunili tužno prazne trgovine kojima je promet padao za 0,5 posto dnevno.

Njemačka bi tvrtka, dalje je pričao Pevec, u Bjelovaru, na prostoru njegovog nedovršenog prodajnog centra, sagradila tvornicu solarnih ćelija. Hrvatski su poslovnjaci sa smijehom dočekali tu priču jer, znaju oni to dobro, Hrvatska je naprosto preskupa zemlja da bi netko u njoj pokretao proizvodnju.

Ubrzo se otkrilo da je taj njemački partner mala tvrtka, sa desetak zaposlenih i s oko milijun eura prometa, koja se ne bavi proizvodnjom, nego prodajom solarnih ćelija. Pravi financijer sada je odjednom bila off-shore kompanija TriStar Imperial International Credit Institute, sa sjedištem na Komorskom otočju u Indijskom oceanu, uvrštena na crnu listu u Švicarskoj. U bankama su, naravno, odbili takav transfer, a Pevecu prijeti istraga zbog pokušaja pranja novca.





Kad mu nije uspujelo dovođenje stranih 'partnera', Pevec je svoju tvrtku ponudio natrag vjerovnicima: 'Evo, mi smo činili što smo mogli, ali kriza je, uzmite si vi sad većinsko vlasništvo i radite dalje kako znate'.

Sve je to umotao u pet stranica prijedloga koji ukazuje na prednost poslovanja s Pevec grupom kao medijem kroz koji dobavljači mogu plasirati svoju robu, zarađivati i čuvati radna mjesta. Nije spomenuta činjenica da je cijelo carstvo upravo i nastalo na leđima naivnih ili očajnih dobavljača, koji su sada opet trebali davati robu da bi Pevec preživio i onda, jednog dana, eventualno naplatili barem dio starih dugova.

Zanimljivo je da su banke bile sklone prihvatiti taj Pevecov prijedlog jer su u tome vidjele šansu da za nekoliko godina naplate oko 200 milijuna eura kredita koje su mu proteklih godina rado davale.

----------

Pevecov uspon tipična je hrvatska tranzicijska priča, sastavljena od političkih veza, volje i ega koji neprestano tjera novonastalog poduzetnika u nove pothvate da bi bio još veći, jači i bolji od drugih iz njegovog kruga. Obožavaju se hvaliti svojim milijardama kuna prometa, stotinama tisuća kvadrata poslovnih prostora i tisućama zaposlenih, uvjereni kako će taj perpetuum mobile voziti vječno i u svim uvjetima.

No, kad nestane pokrovitelja i novca, stroj staje i tek se tada vidi kako je to poslovno carstvo krhko. Tada se svi vole pozivati na svoje radnike koji će, ako tvrtka ode u stečaj, ostati bez posla i prihoda, zovu upomoć državu, apeliraju na socijalnu svijest svojih vjerovnika i razumijevanje javnosti.

Te iste zaposlenike su u dobrim vremenima kinjili na sve moguće načine, od smiješno malih plaća do isplata na crno, a državu su varali kad su god mogli. Zaboravljaju da je njihovo carstvo nastalo na 'leševima' stotina dobavljača koji su propali jer im nisu plaćali robu i da su takvim ponašanjem uništili puno više radnih mjesta nego što bi sada kod njih trebalo spašavati.

Za neka od tih carstava proteklih su godina interes pokazivale velike strane kompanije. Pevec je još nedavno imao kupca, njemački Obi, koji je navodno bio spreman platiti i više od 50 milijuna eura. Naravno, uz uvjet da se napravi due dilligence . Tu je priča stala.

Due dilligence bi pokazao svu šupljinu Pevecova carstva. Prodajni su centri zastarjeli, često bez svih potrebnih dozvola, pa treba puno uložiti u njihovu obnovu ili ih naprosto srušiti i graditi ispočetka.

KPMG je izračunao da hipoteke na prodajne centre vrijede možda 70 posto njihove knjigovodstvene vrijednosti, ali ne danas, nego za pet godina. Sam trgovački posao svodio se na uvoz jeftine robe iz Kine i prodaju u tim centrima. Građevina je funkcionirala najviše unutar kompanije, za koju je gradila takve prodajne centre. Transport je ovisio o ugovoru s jednim velikim klijentom.

Pevecova priča završila je očekivano: u trenutku kad je bicikl stao, i on je pao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2022 13:26