Znači, Škoro će bit predsjednik? Brzo sam, čim sam čuo vijest, potražio moj intervju s njim, snimljen naravno s glazbenikom, ne s političarom. U Požegi mi je, prije nekoliko godina pričao svoj život. Rođen je 29. srpnja 1962. u Osijeku, a otac i majka nisu baš bili dobro stojeći, piše novinar Slobodne Dalmacije.
"Otac je bio soboslikar, sam je prehranjivao obitelj. Nije materijalno bilo presudno u obitelji, ja sam istina imao crnu kutu, ali sam imao više ljubavi od majke nego neki drugi ljudi koji su imali plave kute. Prazan skup koji smo u smislu kućnog proračuna imali na raspolaganju, majka je znala rasporediti.
Uzgajali smo svinju pa bismo ju prodali da bismo mogli preživjeli tu zimu. Sjećam se da sam uz gitaru pokušavao pisati pjesme curici iz drugog razreda, ali smo gitaru uskoro morali prodati kako bismo kupili ugljen“, pričao mi je Škoro.
Već kao mladić želio je živjeti od pjesama koje napiše, ali je brižna majka inzistirala da završi fakultet i ima državni posao kao egzistencijalnu sigurnost.
Zaljubljiv
Poštujući njezine želje završio je fakultet i radio u okolnostima u kojima je prvoga u mjesecu dobivao plaću, ali ga takav život nikada nije nešto naročito veselio. Bio je živo dijete, ali je vrlo rano počeo pokazivati odlučnost za smjer kojim želi ići. Sa 17 godina nabavio je novu gitaru i sam naučio svirati.
Bio je zaljubljiv mladić i dugo pokušavao shvatiti zašto su neke ljubavi zapravo patnja.
"U jednom sam trenutku htio biti svećenik, ali moja pametna majka je rekla da nema dva sina i da malo razmislim. Spadam u red ljudi koji drže da su žene one koje pokreću stvari i određuju ritam. Uvijek je netko bio frustriran nekom ženom, uzmite samo Napoleona.
Ja respektiram suprotni spol, divne su i jako ih volim, one su te koje biraju i određuju“, govorio mi je.
Od 1985. godine nastupa s tamburaškim orkestrom Slavonski bećari, a u Americi upoznaje Jerrya Grcevicha, pensilvanijskog virtuoza na tamburici i od tada se okreće pisanju tradicionalnih pjesama Slavonije i Vojvodine.
Vraća se u Hrvatsku i osniva tamburaški sastav Ravnica. Debitantski je album "Ne dirajte mi ravnicu", objavljen 1992. godine, lansirao istoimenu pjesmu koja je postala neka vrst slavonske himne. Godinu poslije slijedio je album "Miroslav Škoro i ravnica". Bez obzira na dugogodišnje iskustvo i pregršt hitova koji redovito dižu publiku na noge, priznao mi je da katkad ima problema sa samopouzdanjem na pozornici.
"Je l' mi bude neugodno, jesam li ja toga svjestan? Lagao bih da nisam, da nakon toliko pročitanih knjiga kažem da toga nisam svjestan. Ali ima stvari koje se mogu podijeliti na voljne i nevoljne. Nekim stvarima ne mogu dirigirati, srce pumpa. Najveći blagoslov je odgoj moje pokojne majke.
Znam da imam talent za prijenos emocija na publiku, ali nisam klasičan pjevač. Pjevač je netko tko uzme partituru i pjeva po njoj, ali kad ti dođeš u poziciju popularnosti moraš pokušati ostati normalan i nikako ne povjerovati u svoju sliku na televiziji.
Ne sviđa mi se onaj sistem kad staviš plakat na banderu i pomisliš - mene se sluša i ja mogu sada lupati gluposti. Trudio sam se da to ne radim, jer, znate, količina popularnosti ne povlači za sobom količinu intelekta“, govorio je Škoro novinaru Slobodne Dalmacije.
Sitan vez
Ulazi u politiku, pa od 1995. do 1997. obnaša dužnost generalnog konzula Republike Hrvatske u Mađarskoj. Bez obzira na diplomatske dužnosti, 1996. objavljuje novi album "Sitan vez", tri godine poslije i album "Ptica samica".
Budući da i sam ima iskustvo bavljenja politikom, otvoreno govori o razočaranju većine birača nekim ljudima izabranim da ih zastupaju. Potpuno je svjestan malodušnosti birača koji imaju dojam da više nemaju izbora, a jedan od problema je, kaže, činjenica da svatko misli da se može baviti politikom.
"Dragi moji homo politicusi, da bi se dogodila promjena, nisu samo političari krivi, mi smo ih izabrali, nek budu izbori svake dvije godine. Mi šutimo, trpimo i gledamo kroz vlastite interese. Najviše se bune oni koji su se zaposlili preko veze. Vlast imate kakvu ste sami izabrali“, govorio je Škoro prije nekoliko godina u Požegi.
I da, tko god bio vaš favorit, nemojte niti slučajno omalovažiti dječaka koji je majci obećao da će u životu uspjeti.