U Jutarnjem listu od 16. prosinca ove godine opovrgnuo sam tvrdnju da je predsjednički transkript Franje Tuđmana od 27. prosinca 1991. ključni dokaz i sukus njegove politike prema BiH. Konstataciju da su svi sudionici koji su bili protiv Herceg-Bosne i nedjeljive BiH “uklonjeni s političke scene komentirao sam tvrdnjom ‘da ih je uklonila njihova potpuna nedoraslost, a ne Tuđman’”. To je očito bio povod Stjepanu Kljuiću za reakciju. Nakon što me je prozvao “kvazipovjesničarem”. Kljuić je krenuo u nešto što nije lako jednostavno definirati. To s mojim tekstom ima malo veze i nije ga lako imenovati: podmetanjem, predrasudama, besmislicama ili lažima?
Pretpostavljam da je autor imao ambiciju održati nam kratku lekciju o hrvatsko-muslimanskim odnosima u prošlom ratu te posebno istaknuti svoju ulogu. Na Kljuićevu žalost ona ne samo da podebljava moje stajalište već i pokazuje da i nakon 20 i više godina od tih zbivanja bivši sportski novinar bez formalnih kvalifikacija i za taj posao ima problema s elementarnim shvaćanjem vremena u kojem je stjecajem okolnosti u jednom trenutku bio relevantan političar. No, krenimo, bez glave i repa na isti način kako je Kljuić sklepao svoju reakciju iako je taj šlamperaj teško dostići.
Na samom početku teksta Kljuić nudi enigmu koju nisam uspio razriješiti. Što znači stajalište “naši Muslimani”? To doista ne razumijem, a pretpostavljam da u tom kontekstu Srbi nisu “naši” jer su oni “agresori”. Dijeli li Kljuić romantičarsku tezu iz 19. stoljeća o Muslimanima kao “hrvatskom cvijeću”? Ne, ako je suditi po tome što je u tekstu imao potrebu spomenuti Tuđmanovo pitanje jesu li Muslimani “Hrvati islamske vjeroispovijesti?” Takvo razmišljanje nije Tuđmanova specifičnost već naslijeđe hrvatske političke tradicije koja nije imala ozbiljne kontakte s Muslimanima. Što je onda u pitanju: lapsus, obzir prema obitelji svoje supruge ili pradjedu Gašparu koji se s Hadži-Lojom borio i poginuo “braneći Bosnu od katoličke Austrije” kako je sam isticao?
Završni rukopis
Dalje, usprkos podmetanju ne mrzim “naše Muslimane”, zapravo ne mrzim nikoga i ne znam na temelju čega je Kljuić to zaključio. Ako je govor na temelju činjenica mržnja, onda sam očito mrzitelj. No činjenice su ozbiljna stvar, a ja za razliku od Kljuića s njima nemam problema.
Jedan dio mog objavljenog teksta preuzet je iz završenog rukopisa o muslimansko-hrvatskom ratu koji će, nadam se, izići tijekom iduće godine. Prema tome sve što sam naveo dokumentirano je, a pravo prosudbe imam, na kraju krajeva, ja sam “ovlašteni tumač povijesti”, a ne stručnjak za stolni tenis. Kljuić uspoređuje moj znanstveni pristup s, kako kaže, činjenicom “da su Karlovac, Odžak, Travnik i Široki Brijeg branili Njemačku Adolfa Hitlera i nakon njene službene kapitulacije”. Koliko god je usporedba neprimjerena, smatram da to nije činjenica već Kljuićeva tvrdnja koja je faktografski dijelom točna u slučaju Karlovaca i Odžaka.
Nisu Karlovac i Odžak branili Njemačku, nego su pripadnici njemačke vojske u tim mjestima branili odstupnicu ili se lokalno stanovništvo branilo od komunističkih jugoslavenskih partizana. Njemačka je kapitulirala 2. svibnja 1945., a Travnik i Široki Brijeg su partizani zauzeli još u veljači 1945. Znači tek smo počeli, a već podjednak omjer istine i neistine. Ovakav izlet samo pokazuje da bivši novinar ili političar malo zna o pretposljednjem ratu, ali da je svrha po svaku cijenu spomenuti Široki Brijeg.
O kraju Jugoslavije možemo raspravljati. Spadam među iole pismene ljude i ne smatram da je Jugoslavija praktično prestala postojati nakon 14. kongresa SKJ. Proces raspadanja bio je dug i kompliciran, a raspad SKJ je samo jedan od znakova duboke krize. Ništa manje nije značajno ograničavanje autonomija pokrajina u korist Srbije 1989., kao i ustavne promjene u većini republika godinu dana kasnije. Kavanskim tumačima događaja draža su jednostavnija tumačenja.
Vojne oblasti
Ne smatram, već znam da Slobodan Milošević nije “izvršio” detaljne “pripreme reorganizirajući JNA, kada su Slovenija i BiH izgubile svoje vojne oblasti”. Slovenija i BiH nisu mogle izgubiti ono što nisu imale. Vojne oblasti su osnovane 1988. od armija, a proces preustroja je počeo ranih 1980-ih kada za Miloševića nije znao nitko osim uže obitelji i prijatelja. Na stranu da nije imao nikakve ingerencije prema JNA. Ljubljanska armija je priključena Zagrebačkoj i nastala je 5. vojna oblast kojoj sigurno nije bio zapovjednik Simo Rašeta, kako tvrdi Kljuić. Komandanti 5. vojne oblasti su bili generali: Martin Špegelj, potom Konrad Kolšek i na kraju Života Avramović. Simo Rašeta postoji samo u beskraju Kljuićeva neznanja, to je valjda general Andrija Rašeta koji je bio njihov zamjenik.
Tvrdnja da je Josip Broz Tito forsirao Teritorijalnu obranu jer je došlo do deformacije JNA je smiješna. Ona je osamostaljena zbog invazije SSSR-a na Čehoslovačku i munjevite okupacije, što je dovelo do stvaranja koncepcije općenarodne obrane u Jugoslaviji. Kljuić projicira stanje iz druge polovice 1980-ih na ono od prije dvadeset godina. U svibnju 1990. Sloveniju se nije pitalo pristaje li dati oružje TO-a, JNA ga je uzimala bez pitanja i slovensko je vodstvo uspjelo spriječiti da im se sve uzme.
Epizoda s tajnikom HDZ-a Miljenkom Žagarom je nejasna i to je već prava enigma. Kako je anonimni sportski novinar specijaliziran za stolni tenis i sa srednjom školom postao čelnik Hrvata u BiH, odnosno treće po snazi političke stranke? Je li, kao što ga je o tome u listopadu 1990. pitao Aleksandar Tijanić zato što s “leptir kravatom, lulom i pedigreom rođenog Sarajlije” označavao “povratak u politiku građanskog sloja koji je dugo ostajao izvan nje”? Na žalost umjesto građanstva dobili smo malograđanštinu. Što god mislili o Radovanu Karadžiću i Aliji Izetbegoviću, oni su bili intelektualci i oponenti komunističkom režimu.
Don Anto Baković u funkciji predstavnika središnjice informirao je 26. rujna 1990. vodstvo HDZ-a da su ga “mnoge poznate Sarajlije srele i u čudu me pitaju šta nam je bilo da smo Kljuića postavili na to mjesto. Ja sam dužan informirati Vas da mi ugledni Hrvati kažu ovo: ‘pa šta radiš Ti don Ante i šta radi Tvoj predsjednik Tuđman pa da jednog hohštaplera postavljate na čelo HDZ BiH’? Drugi kažu ‘prazan je to čovjek, ali fantastično priča i sipa fraze i laže ti u lice…’ Drugi mi opet kažu i ovo: ‘Ne zanima Kljuića hrvatski narod u BiH već samo brza i gala karijera’”. Sličnih prigovora bilo je i ranije. S eskalacijom rata u Hrvatskoj Kljuić je počeo voditi politiku blisku SDA, pa je Tuđman početkom 1992. ocijenio da se u “posljednjem razdoblju izgubio pod fesom Alije Izetbegovića” s čime je središnjica HDZ BiH prestala voditi hrvatsku politiku.
Kljuić se hvali da je okupio najumnije Hrvate i briljantno dobio izbore. Nije on okupio nikoga, to što je okupljeno okupio je HDZ, odnosno Tuđman. Izbori su bili poput popisa stanovništva i dobiveni su samo zbog imena stranke. Teško da bi ishod izbora bio drugačiji, posve u tom smislu je svejedno je li ih vodio akademik ili sportski novinar sa srednjom školom. Bilo je bitno samo da se opcija zove HDZ. Uostalom, uoči izbora je i sam priznao Tijaniću da je znakove potpore “shvatio, prije svega, kao podršku stranci, pa tek onda” sebi. Pokušavao je on i kasnije u politici, ali je doživio potpuni krah na izborima. Gdje se zagubi njegova karizma?
Protjerivanje Hrvata
Tvrdnja o “superiornosti” ministra Jerke Doke nad Gojkom Šuškom je kao i “superiornost” Kljuića nad Tuđmanom što se vidjelo u ratu. Vojska koju je opremio Šušak na kraju je skoro ušla u Banja Luku. Vojska koju je počeo stvarati Doko je, ne računajući protjerivanje Hrvata iz gradova u kojima su bili izmiješani s Muslimanima, iskorištavala hrvatske pobjede 1995. i tu i tamo znala uzeti poneko brdo ili selo po teško prohodnim vrletima BiH.
Tvrdnja o “osvještavanju” Muslimana je još jedna enigma. Iz načina na koji je Kljuić prezentira nemoguće je zaključiti kada se točno zbilo “osvještenje” Muslimana. Prve žrtve su im pale u travnju 1992. u Bijeljini, a Izetbegović je do samog kraja tog mjeseca pregovarao s JNA i pokušavao od nje načiniti vojsku BiH. Dok su se Muslimani “osvještavali”, Hrvati su se borili i omogućili opstanak BiH. No, Kljuić je tada bio u Sarajevu u krnjem Predsjedništvu BiH i čekao da Izetbegović prevede JNA u vojsku BiH. Ne znam koliki je prilog Omera Behmena i Safeta Isovića u odbacivanju “Historijskog sporazuma” sa Srbima. Znam da je Behmen u rujnu 2000. u Nezavisnim novinama izjavio da je molio generale JNA da izvedu vojni puč i spase Jugoslaviju.
Nakon toga dolazi Karađorđevo, opća točka svih vjerenika teorije zavjere. Kratak podsjetnik za one koji se ne sjećaju što se poslije zbilo. Nakon što su Tuđman i Milošević “dogovorili” podjelu BiH, zbio se Krvavi Uskrs, pa masakr u Borovu Selu, pa blokada tenkova u Pologu kod Širokog Brijega. Potom su u Splitu Tuđman i Milošević razgovarali s Izetbegovićem oko unutarnjeg razgraničenja u BiH. Slijedilo je proglašenje neovisnosti Hrvatske i višemjesečni rat... pa pregovori koje je vodio José Cutileiro … referendum o neovisnosti... otvoreni rat... sastanak Bobana i Karadžića u Gracu, valjda da “osvježe” tintu na potpisima iz Karađorđeva, pa odmah nastavak rata … itd.
Pobunjeni Srbi
Da su Tuđman i Milošević postigli dogovor, zašto bi ratovali? Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća održanoj 25. travnja 1991., u raspravi o stanju i prijedlozima za uspostavu pravnog poretka na pobunjenim područjima, Tuđman je rekao da je svrha sastanka s Miloševićem bila poruka pobunjenim Srbima “kad su vidjeli, da Milošević ako mora razgovarati s Tuđmanom, onda je jasno da moraju Kninjani razgovarati, je li. To mnogi naši u javnosti, dobri Hrvati ne razumiju, je li”.
Eventualnu “suradnju” Tuđmana i Miloševića trebalo bi dokazati, a ne ponavljati lovačke priče kojih je Kljuić ovdje dao nekoliko. Ili smatra da sam dužan da se pravilno usmjerim poput Sabrine P. Ramet koja je možda i najutjecajnija poznavateljica jugoslavenske problematike na Zapadu. Dotična ne sumnja u podjelu BiH u Karađorđevu, a izvor je knjiga umirovljenog admirala Branka Mamule. Vjerojatno se vremešni admiral kroz neki podzemni kanal provukao do stola gdje su razgovarali Slobo i Franjo i u brzini hvatao bilješke. Ili je možda poslao Acu Vasiljevića, ipak je on bio mlađi, hitriji i imao je bolji sluh.
Zadržimo je još malo na mitu o Karađorđevu. Kljuić piše da je Franjo Tuđman otišao krvniku na noge. Kakvom krvniku, pa radi se o ožujku 1991.? U Hrvatskoj su prve žrtve pale na Krvavi Uskrs nekoliko dana kasnije. Prema tome Milošević je predsjednik Srbije, a krvnik je postao kasnije. Kljuićevi problemi s kontekstom su nepremostivi.
Da dalje ne kompliciram, o Karađorđevu je Ivica Lučić napisao 2003. i 2013. sve bitno i tu je točka na i.
Slijedi optužba da Tuđman nije uvažio referendum o neovisnosti BiH. Zar nije HDZ BiH u Skupštini SR BiH 25. siječnja 1992. podržao i s SDA preglasao Srbe oko odluke za referendum? Kljuić tvrdi da Tuđman nije dao potporu i da je kratko rekao “Iziđite na referendum... Nije naglasio kako treba glasati”. S obzirom da su Srbi najavili bojkot referenduma, zar ima dvojbi? Iole pismen čovjek to razumije, no je li to drugi po redu predsjednik HDZ-a BiH? O samom referendumu i cjenjkanju s Ejupom Ganićem u Zagrebu ni riječi. No zato ima o navodnom međunarodnom pritisak na Tuđmana, posebice od Vatikana i kardinala Kuharića. Kamo je kasnije nestao odlučujući utjecaj Vatikana i Crkve u Hrvata?
Piše Kljuić da je prije referenduma zakazan sastanak u Širokom Brijegu sa željom da ga smijene. “Iz Zagreba su došli Stjepan Mesić, Perica Jurić (stvarno Jurič, o. D. M.) i Vice Vukojević. Nisu uspjeli, ali tamo sam bio otrovan. Srećom preživio sam, što je s dijagnozom sepsa krvi, rijedak slučaj”. Idemo redom, prvo nadnevak. Radi se o sastanku Središnjeg odbora HDZ-a BiH održanom 2. veljače 1992. na kojem je Kljuić dao ostavku. Sumnjam da su to u HDZ-u smatrali neuspjehom, riješili su se političara koji je izgubio potporu.
Drugo, optužba za trovanja je vrlo upitna jer ima indicija da je sam tvrdio da je bio bolestan. U sarajevskom tisku je objavljen članak u kojem se tvrdi da su dva Muslimana, operativca iz mostarskog centra Službe državne bezbjednosti, snimili sastanak Središnjeg odbora HDZ-a. Kljuić je tada rekao: “Prije nego što dam ostavku i udovoljim lokalnoj gospodi, želio bih reći dvije riječi: bolestan sam i mogao sam da ne dođem ovdje, ali sam došao da se pogledamo u oči i kažem sve što imam reći”. Za Slobodnu Dalmaciju je Kljuić u siječnju 2000. izjavio da “cijelo vrijeme nisam ništa jeo jer sam znao da je meni u Širokom Brijegu opasno”. Pa kako su ga onda uspjeli otrovati i zar su ti strašni širokobriješki ekstremisti tako nesposobni?
Dociranje svisoka
Ostanimo još u Širokom Brijegu, ali u 1991. godini i zbivanju u selu Polog 7. svibnja. Da je Kljuić pročitao ponešto što sam napisao, a ne vrijeđao one koji drugačije misle i ne prihvaćaju njegove fantazije možda bi nešto saznao o zbivanjima o kojima sada docira s visine iz perspektive sarajevske kotline. U Hrvatskoj smo do tada u kolovozu 1990. imali presretanje policijskih helikoptera od JNA koji su letjeli da uguše pobunu u Kninu, a zatim u siječnju 1991. aferu s paravojnim formacijama koja je Hrvatsku dovela na rub rata. U ožujku 1991. je slijedila oružana pobuna dijela srpske policije u Pakracu koja je brzo ugušena. Tek tada slijeda dva incidenta koje Kljuić navodi i odmah po tom ubojstvo hrvatskog policajca u zaleđu Zadra i demonstracije pred Komandom JNA u Splitu u kojima je poginuo ročni vojnik iz Makedonije. JNA tada reagira, mobilizira veliki dio pričuvnog sastava, a iz BiH i Vojvodine u Hrvatsku šalje tri mehanizirana i dva oklopna bataljuna. Oklopni bataljun iz Prijedora prelazi u Petrinju, mehanizirani iz Subotice u Vinkovce, a drugi mehanizirani bataljun iz Srijemske Mitrovice u Vukovar.
Dva oklopna bataljuna iz Mostara s oko 80 tenkova i transportera i 23 vozila na kotačima su u Pologu zaustavljena na maršu prema Trilju gdje je tadašnji komandant garnizona JNA iz Sinja, a kasniji general bojnik HV-a imao zadatak da organizira njihov prihvat. Radi se o postupku demonstracije sile predviđenom po naputku o uporabi Oružanih snaga SFRJ u stanju izvanrednih prilika. O tome sam pisao, no neće valjda Kljuić čitati što piše “historičar”. Čista improvizacija i spontanost dovela je do zaustavljanja kolone, a ne Šuškov pokušaj da izazove sukob. Na večer istog dana između Livna i Glamoča bila je organizirana blokada prometnice kamionima i poljoprivrednim strojevima u kojoj sam i sam sudjelovao i to bez Šuškova nagovora.
Povod je bila dojava da je iz Banja Luke na jug krenuo oklopni bataljun i par sati je bila dvojba kojim putem ide, preko Glamoča ili Šipova. Kada je kolona krenula preko Šipova većina vozila se prebacila prema Šujici i ispred sela Donjeg Malovana je blokirana cesta. Čelnik HDZ-a bi to morao znati da je imao kontakata s bazom. Nakon par dana blokade i napetih pregovora za smirenje u Beogradu slijedio je Tuđmanov apel Hrvatima iz Hercegovine i kolona je s Pologa propuštena na Kupreško polje. Tamo je otišla kako bi JNA spasila čast i došla na područje s kojeg se može bez teškoća otići za Dalmaciju. To je i napravljeno u kolovozu i rujnu iste godine. Ono što ne treba zaboraviti, tih su dana samo nenaoružani Hercegovci stali pred tenkove iako je i u drugim područjima BiH s hrvatskim stanovništvom bilo slično raspoloženje.
Zasluge za mirno rješenje Kljuić pripisuje uglavnom sebi, “gradskom inteligentu”. Međutim, samo bi politički nepismena i ne baš inteligentna osoba stala pred masu u Pologu koja je bila spremna riskirati goli život i reći: “Dobar dan! Morat ćete se razići”. Dobio je više zvižduka i psovki no i jedan govornik prije i poslije njega. Jasno je zašto Kljuić stalno spominje Široki Brijeg, tamo je počeo njegov politički kraj što nije zaboravio i preko čega nije u stanju prijeći ni 26 godina kasnije. Tvrdi i da je spriječio masakr i napad na kolonu od 156 tenkova (stvarno za trećinu manju) koji je izazivao Boban. Za mirno rješenje je pohvalio i kardinala Kuharića pa je usput primijetio da su ga Boban i drugi brutalno napali. To je doista bilo, ali doslovno dvije godine kasnije. Godina gore, godina dolje, ma koga briga za činjenice i kontekst.
Potom iz Pologa Kljuić skače u Hrvatsku. Piše da je najveći Tuđmanov hendikep što se odrekao Gotovca, Tripala, Dabčević-Kučar, Banca, Budiše, Degoricije… Špegelja i Tusa. Kako se odreći političara koji s izuzetkom jednog nisu ni bili s njim? Dio njih je izišao na izbore i izgubio jer je na djelu bila demokracija. Savki Dabčević je Tuđman nudio mjesto predsjednice Vlade no nije ga prihvatila. Samo je Slavko Degoricija bio s Tuđmanom i 1994. ga se odrekao kada je otišao za Mesićem i Manolićem tijekom neuspjelog stranačkog puča. Generala Špegelja je Tuđman povukao iz mirovine da pokuša uspostaviti most povjerenja prema JNA, a ne da nespremnu državu uvede u rat protiv nje. Umirovljen je na kraju 1992. prije sukoba s Muslimanima. General Tus je premješten jer na kraju 1992. HV nije napravio što mu je bila zadaća – preustroj i standardiziranu vojsku.
Kljujićev pad
Lutanju u vremenu i prostoru ili još nečem gorem, Kljuić daje fascinantan prilog interpretacijom stranačke konvencije HDZ-a u Mostaru. Način na koji on to predstavlja sugerira da su Hrvati iz Hercegovine bio protiv njega. Ta konvencija je, što je Kljuić propustio reći, održana 25. ožujka 1991. i potpora koju je dobio svjedoči da ga gotovo nitko tada nije smatrao problematičnim i da je imao potporu izrazite većine. Problematičan je postao nepuna dva mjeseca kasnije kada je u već spomenutoj blokadi JNA u Pologu pokazao da nije dorastao stanju, a što je definitivno potvrdio kada je u listopadu iste godine JNA spalila Ravno, a on kao i A. Izetbegović riječju i dijelom pokazao da to nije njegov rat. Na spomenutoj konvenciji dobio je čestitke i poljubac M. Bobana o čemu je kako kaže pisao u zagrebačkom tjedniku Danas pod naslovom “Judin poljubac”.
Doista je pisao, Danas je 17. ožujka 1992., znači ravno godinu dana kasnije objavio njegove opservacije u rubrici “Dnevnik” pod tim naslovom. Povod je bila Kljuićeva ostavka ili smjena s čelne dužnosti HDZ-a BiH u Širokom Brijegu. Brka li ovdje Kljuić zbivanja ili jednostavno laže. Povjesničari, a vjerojatno i većina “historičara” bi to nazvali pokušajem manipulacije, dok bi neki to nazvali običnim lupetanjem potkapacitirane osobe koja ne zna niti je ikada znala u čemu je zapravo sudjelovala.
Kljuić zatim poteže suradnju Bobana i Jadranka Prlića s Karadžićem i Vladimirom Lukićem sa srpske strane. Ta suradnja je neupitna i počela je u ljeto 1993. nakon što je muslimanska vojska protjerala HVO i Hrvate iz Konjica, Travnika i Kaknja. Suradnja je bila iznuđena i zahvaljujući njoj su Hrvati opstali u Žepču, Kiseljaku, Kreševu i posredno u dolini Lašve. Neupitna je i suradnja Muslimana i Srba gdje su im se interesi pokapali protiv Hrvata. Primjerice, pokušaj Muslimana da u rujnu 1993. zauzmu zapadni Mostar u operaciji Neretva podržavalo je srpsko topništvo s Podveleža. Nema dvojbe da su Srbi dobro naplatili usluge na obje strane.
Potom slijedi “šlag na tortu” Kljuićevih manipulacija, jer se ostvario kako piše “san političkih patuljaka iz Gruda i Zagreba. Zaboravljene su žrtve Dubrovnika, Vukovara i drugih stratišta i započeo je rat protiv Muslimana. To mu je navodno nagovijestio Jozo Marić, još 2. veljače na sastanku u Širokom Brijegu kada je kazao: ‘Mi ne želimo opet biti pod Turcima zahvaljujući politici Stjepana Kljuića…’”. Zar neko misli da je Kljuić slučajno “zaboravio” godinu? Radi se o 2. veljači 1992. i već spominjanom sastanku na kojem je dao ostavku. Znači, po Kljuiću je već tada “politički patuljak” Jozo Marić najavio rat s Muslimanima koji je počeo godinu dana kasnije kada je ABiH preko teritorija Hrvatske i BiH pribavila dovoljno streljiva i oružja da u ratu protiv Hrvata kompenzira ciklus poraza koji su im nanijele srpske snage. Za one koji možda ne shvaćaju, u Marićevom govoru je vidio najavu rata s Muslimanima prije referenduma o neovisnosti, odnosno prije travnja 1992. kada Muslimani obilježavaju početak rata. Ako je i od “gradskog inteligenta” previše je.
Usput je Kljuić opet ponovio uobičajenu optužbu protiv Tuđmana, da je počeo rat protiv “jedinog saveznika”. Definirat saveznika nije tako teško, osim u BiH i dijelu Hrvatske. Saveznik ne govori “ovo nije naš rat”, saveznik ne sklapa aranžmane s JNA i hvali je da je stabilizirajući faktor u republici. Saveznik ne šuti dok se zemlja u kojem je najbrojnija nacija koristi kao oslonac za napade na susjednu državu. O vojnicima koji su angažirani kroz JNA i TO da i ne govorimo. Savezništvo je obostran dogovor, a ne kada je to u interesu muslimanske strane. Saveznik ne odbija sporazum o savezništvu u srpnju 1992. Uostalom, prvi jasan savez u formi sporazuma potpisan je u Splitu 22. srpnja 1995. nakon tragedije u Srebrenici. Stoga ne stoji Kljuićeva tvrdnja da nakon Washingtonskog sporazuma iz 1994. u savezništvu “nije bilo iskrene suradnje”. Nije nje bilo nikada, jer ona nije bila interes Alije Izetbegovića koji je pod parolom “građanske” vodio politiku stvaranja islamske države ili barem muslimanske (bošnjačke) nacionalne države.
O Daytonskom sporazumu može se svašta govoriti. Pitanje je kolika je Tuđmanova odgovornost što je do Daytona uopće došlo. A kolika je tek odgovornost Izetbegovića. Ništa manje ne bi dobio, i možda bez rata, da nije odbacio Cutileirov sporazum.
Mobilizacija u Srbiji
Kao i u slučaju navodnih 156 tenkova kod Pologa, Kljuić ima problema i brojkom o 300.000 potencijalnih Muslimana u ratu protiv RH za veliku Srbiju. Na temelju čega Kljuić zaključuje da bi Muslimani jedva dočekali poziv za rat protiv Hrvatske kada se ni Srbi u Srbiji nisu polomili da krenu u njega. Odziv na mobilizaciju u Srbiji je bio oko 26 posto, pa na temelju kojeg se pokazatelja moglo očekivati odziv Muslimana od bar 150 posto? Tko je mislio ratovati protiv Hrvatske to je i činio, uostalom ogromna većina kasnijih oficira ABiH je sudjelovala u tom ratu. Valjda Hrvatska treba biti beskrajno zahvalna što Izetbegović nije pozvao Muslimane u rat protiv Hrvata i Hrvatske. Njemu je rat između Srba i Hrvata jako odgovarao, jer dok ratuju jedni protiv drugih ne bave se s BiH i slabe svoje pozicije. Odbijanjem “Historijskog sporazuma” Muslimani su spriječili svoje utapanje u srpsku naciju, i nisu to učinili zbog ljubavi za Hrvate već zbog brige za sebe i svoje interese. To se i bez srednje škole može shvatiti.
O cinizmu izjava dužnosnika iz Zagreba se također da raspravljati i o njihovoj brizi, posebice od 2000. do prije par godina. Također i o “prodaji” Hrvata u BiH od strane politike koja je vođena do 2000. Koliko god da je ta politika bila kompleksna, mogla je biti i gora. Bez nje Hrvata danas uglavnom ne bi ni bilo u BiH. Doduše ne bi bilo ni BiH. Hrvate iz BiH su protjerivali u istoj mjeri Srbi i Muslimani, ovisno od mjesta do mjesta. Da ne bude zabune, u pojedinim mjestima ni Hrvati nisu bili ništa bolji. To je na žalost bio rat. Ako je utjeha, Hrvati su bili konstantno spremni na kompromis, Srbi donekle i to samo do početka rata, a Muslimani nimalo. Prema tome, treba se ostaviti cinizma i malo ravnomjernije podijeliti krivnju s “našim” Muslimanima.
Politika bez morala
Prozvani “historičar” smatra da se povijest piše na činjenicama, a ne predrasudama i osobnim animozitetima. Umanjivati Tuđmanovu veličinu ignoriranjem njegovog pogreba od međunarodne zajednice ne pokazuje ono na što Kljuić cilja. Čudi me da nije potegao Titov sprovod koji briljantno ilustrira da u politici nema morala već samo interes i da se zbog njega iz nekih demokratskih država došlo na ispraćaj jednog od većih zločinaca u 20. stoljeću. Znači li to da će i Kljuićevu političku težinu određivati broj osoba koje mu dođu na sprovod ako jednog dana odluči napustiti ovaj svijet? Daleko od toga da je Tuđman bio savršen. Imao je on mnogo pogreški, posebice oko BiH. Jedna od najvećih je što, iako je više puta upozoravan, na najvažniju funkciju čelnika stranke imenovao osobu koju je njegova sredina s punim pravom smatrala hohštaplerom.
Na koncu, ja nisam “historičar”. Ja sam povjesničar koji je u struci prošao sve znanstvene stupnjeve sukladno propisanoj proceduri i čiji su svi radovi utemeljeni na dokumentima i relevantnoj literaturi. To bi čak i sportski novinar specijaliziran za stolni tenis i sa srednjoškolskim obrazovanjem trebao shvatiti. Za razliku od Kljuića koji je “ratovao” s leptir – mašnom i završio iza leđa A. Izetbegovića, znači na drugoj strani, ja sam rat u BiH počeo i završio s puškom u rukama braneći opstojnost u BiH naroda kojem pripadam. Dodao bih da ne pamtim koliko mi je žao uludo potrošenog vremena za odgovor “svjedoku” povijesti kao u ovom slučaju. Nemam više namjeru gubiti vrijeme na Stjepana Kljuića i slične koji ulažu nemali trud ne bi li “popravili” povijest i svoju ulogu u njoj. On je tek usputni sudionik važnih događaja kojima ni na koji način nije bio dorastao. To se najbolje vidi iz činjenice da ni četvrt stoljeća kasnije ne razumije o čemu se zapravo radilo.