Bacanje bombe na djelatnike HEP-a koji su došli isključiti struju zgrozilo je hrvatsku javnost. Niti tri mjeseca nakon terorističkog čina na Markovu trgu, iako je policija i preventivno i represivno intenzivirala akcije kako bi se ilegalni arsenali oružja stavili pod kontrolu, dogodila se nova tragedija.
Ovoga puta mete nisu bile tako "zvučne" kao u listopadu, ali posljedice ilegalnog posjedovanja oružja još su teže. Pitanje koje opravdano možemo postaviti je: dokle i koliko još nedužnih ljudi mora stradati od sumanutih glava koje kad nečim nisu zadovoljne to rješavaju oružjem. Puna su nam usta pravne države, njezina funkcioniranja, a događaj u Pakracu eklatantan je primjer negiranja djelovanja pravne države, i to na više razina. No, krenimo redom. Na prvoj razini sigurno treba ispitati je li policija ikada imala neko saznanje da 71-godišnjak drži u kući bombe, oružje koje je zabranjeno i za čije su posjedovanje propisane stroge zatvorske kazne.
Činjenica je da je muškarac koji je bacio bombu bio pripadnik paravojnih postrojbi tijekom rata, da je policija imala saznanja o tome, pa se tim više može postaviti pitanje je li policija mogla znati da negdje ima skriveno oružje. Sasvim je izvjesno da će to sada biti dio i političkih rasprava. Uz efikasne akcije policije kad je o ilegalnom oružju riječ, stroge kazne za ovakve sulude činove moraju biti poruka kako se takvo što više nikada ne bi ponovilo. Međutim, ako će se sudski postupak razvlačiti, ili za ovakav čin tražiti opravdanje, ili generalizirati, ili tražiti osveta mimo sudova koji su jedini nadležni, takav pristup može biti kontraproduktivan.
Sasvim je izvjesno da će odvjetnik 71-godišnjaka tražiti olakotne okolnosti s obzirom na njegovu dob, ali ništa ne može opravdati pokušaj ubojstva ljudi koji su obavljali svoj posao. Djelatnici HEP-a koji su mu došli isključiti struju nisu to napravili svojom voljom, već su radili svoj posao i bili su ugroženi na radnom mjestu. I pravosuđe to nikako ne smije zanemariti pri odmjeravanju kazne.
U proteklih desetak godina u Hrvatskoj su građani dragovoljno predali više od 3800 kg eksploziva, 4,200.000 komada streljiva, 3600 komada automatskog i 6000 komada dozvoljenog oružja te 300.000 komada rasprskavajućeg oružja, navodi se na službenoj modificiranoj stranici kampanje "Manje oružja - manje tragedija". Ta se brojka povećava svaki dan, a grube procjene govore da u Hrvatskoj po kućama ima više između 70 i 80 tisuća dugih cijevi. Dovoljno da se naoruža sedam divizija. Da ne govorimo o kratkom oružju. Kad govorimo o kaznenim djelima, treba navesti i podatak da se devet od deset ubojstava počini ilegalnim oružjem.
Sve u svemu, oružja je previše, stoga ne čudi da se događaju ovakve tragedije. Četvrt stoljeća nakon rata bombama, "dugim cijevima", revolverima i pištoljima s prigušivačima s izbrušenim brojevima nije mjesto u kućama. Onaj tko oružje ima razloga i smije koristiti za sport, lov i samoobranu, ima načina da do njega dođe legalno. U svim drugim slučajevima oružje služi ili može poslužiti samo za zločin poput jučerašnjeg.