Bànija ili Bánovina (također kroz povijest: Bânskā grànica i Bânskā krȁjina, kao dio Vojne granice pod zapovjedništvom bana) povijesni je kraj u središnjem dijelu Hrvatske, između rijeka Save, Une, Kupe i Gline, sa "suhom međom" spram Bosanske krajine (nekadašnje Turske Hrvatske), površine 1803 km2 , sa oko 88.100 stanovnika. Glavno središte je Pètrīnja. Manja središta su Glína, Hrvātskā Kòstājnica ̀, te Dvôr.
Tamošnji graničari kolokvijalno su se nazivali banovcima (premda je to, službeno, bio naziv banova zamjenika, zvanoga i podbanom). Odatle i etnonimi Bánovac i Bánōvka, koje posljednjih godina potiskuju Banovínac i Banòvīnka, a još se odupiru kasniji egzonimi Baníjac i Bànījka.
U lingvistici prevladava stanovište da toponim treba izgovarati i pisati kako ga pišu njegovi stanovnici. U hrvatskoj državnoj praksi su toponimi, naprotiv, kadikad podvrgavani regulama pobjednika, kako svjedoče primjeri od Osijeka preko Rijeke do Biševa (Spljet je ipak otpao, a Zagrijeba se nisu sjetili). To se prelama i na Baniji ili Banovini.
Za drugoga svjetskog rata taj je kraj bio partizansko uporište: Prvi sisački odred, čiji datum osnutka Hrvatska slavi kao Dan antifašističke borbe, prebacio se ubrzo onamo gdje je imao sigurnu bazu. I Treće zasjedanje ZAVNOH-a te Prvi kongres kulturnih radnika održani su u Topuskome 1944. Za srpsko-hrvatskog rata srpski pobunjenici, uz pomoć JNA i paramilitarnih intervencionista iz Srbije, provodili su progon hrvatskog pučanstva. Stradala su hrvatska sela kod Petrinje (Dragotinci, Kraljevčani, Čuntić), pa mješovita sela u Pounju itd.
U okupiranoj Glini sadašnji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je u govoru izjavio da "nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku!". Nakon oslobođenja u kolovozu 1995 Banija ili Banovina je doživjela znatne demografske etničke promjene. Petrinja je 1991 imala tanku relativnu većinu Srba (44,9 posto spram 44,4 posto Hrvata), a na popisu 2011 Hrvata je 82,4 posto a Srba 12 posto. U Glini su Srbi 1991 činili 60,7 posto a 2011 ih je 27,5 posto. U Kostajnici je 1991 bilo 62,9 posto Srba, dok ih je 2001 u Hrvatskoj Kostajnici bilo 15,8 posto. U Dvoru na Uni je, napokon, 1991 bilo 86,5 posto Srba, a 2011 u Dvoru ih je bilo 71,9 posto.
U pojedinim sredinama i slojevima stanovništva toponim Banija se doživljava kao srpski ili, još gore, kao partizanski, pa mu se suprotstavlja toponim Banovina kao hrvatski, odnosno "izvorni hrvatski". U hrvatskoj jezičnoj povijesti su i bánovina, i bànija, i bànāt korišteni kao nazivi teritorija kojima je na čelu ban. Također u srpskoj.
U Splitu je Banovina i dalje ružna zgradurina izgrađena za upravni aparat Primorske banovine, pa se koristi i kao sinegdoha za ondje smještenu gradsku upravu. I pretežna uporaba u lokalnom stanovništvu, a i izbjegavanje značenjskog preklapanja (npr. sa Savskom banovinom, pa s Banovinom Hrvatskom) pridonijeli su da je do devedesetih prevladavao oblik Banija. Povijesni razlozi sugeriraju da se tom obliku dâ prednost, ali inačica Banovina je podjednako legitimna. Šteta što su obje ideološki obilježene.