Zašto su performativne umjetnosti plodno tlo za svaku vrstu zlostavljanja? Ima u kazalištu mnogo istraživačkog. Ima i intimnog, bolnog, ima i nužnog doticaja s temama kao što su seksualnost, putenost, fizičko nasilje, dodiri. Navikli smo da nam se kaže kad ćemo se pokazati, poljubiti, dodirnuti, vjerujemo kad nam se kaže da je to u svrhu uloge. Umjetnici moraju biti otvoreni za istraživanje i uloge i teksta, i samih sebe kroz ulogu, da bi uspjeli doći do točne emocije, novog kuta, zanimljive izvedbe. U tom su procesu redatelji, pedagozi, profesori i mentori osobe od ultimativnog povjerenja.
Snažno autorsko vodstvo koje se može stvoriti u ansamblu jednog projekta teško je ponekad odvojiti od kulta ličnosti pa čak i guruizma, a moć koju maestro dobiva sa žednim pogledima koji očekuju odgovore na vječno pitanje izvođača: jesam li dobar na sceni, kod patoloških slučajeva zna skliznuti u uvjerenje da su oni gospodari ljudskih života i kad proba završi. U konceptualnoj umjetnosti, plesu i kazalištu koje se jako bazira na tijelu situacija je još teža jer umjetnik nudi svoje tijelo na pladnju, i teško je odredivo gdje je granica njegove želje ili potrebe za istraživanjem: koreografi i redatelji takvih projekata u tradiciji su si davali za pravo da guraju suradnike na rub izdržljivosti, da bi ih "otvorili", ili "od njih dobili ono najbolje", međutim, čini se da konačno svjedočimo dobu kad se takav pristup, nekad čak i hvaljen, razotkriva kao aluzivan i neprihvatljiv.
Kazalište nije jedini set podatan za zlostavljanje: televizijska i filmska produkcija imaju svoje više (Weinstein) i manje poznate zločince, casting couch nije sintagma pala u engleski jezik s neba, nego je posljedica tužne činjenice da su seksualni predatori koristili svoje pozicije da bi krhke djevojke koje su sanjale o karijerama glumica polegli na sofu, a u ovom se žanru uz već opisanu specifičnu sponu glumac/glumica-redatelj/producent, u kojoj nitko ne zna osim samog umjetnika koliku on submisiju može podnijeti, upleće i žudnja za slavom i društvenom pozicijom koju nude ekrani. Uvijek isto pitanje je i treba li talent štititi neke genijalce od osude i kazne: nisu nam strani slučajevi Spacey, Allen, Polanski. Koliko šanse ima glumica u usponu, ili djevojčica koja to tek sanja postati, protiv takvog imena?
Umjetnost je i magična, jer bez talenta ni milijuni u produkciji ne pomažu, a zločinci vole koristiti baš taj X faktor kao svoju tajnu koju nam oni, samo ako smo poslušne, mogu šapnuti u uho i zlatnim nas dodirom pretvoriti u lice s naslovnice. Talent nije prenosiv, i iako je u stvaranju interakcija kroz odnos pa i sve njegove algoritme zadana vrijednost, i bez nje se ne može, umjetnost mora pronaći put odbacivanjem submisije i S/M prakse, da bismo oslobodili i profesionalce i djecu koja žele u taj svijet ideje da je to žrtvovanje vlastitog integriteta nužna pretpostavka na putu do uspjeha. Zato nam ostaje nadati se da su slučajevi poput raskrinkanog dramskog pedagoga optuženog za silovanje ipak izolirani primjeri.