SUMNJIVO LICE

Piše Miljenko Jergović: Zašto je Dragan Kovačević poželio graditi grobnicu među velikanima

Dragan Kovačević, premda besprimjerno bogat i ugledan čovjek, velikan još za života, savršen je kolektivni uzorak
Dragan Kovačević
 Zeljko Puhovski/Cropix
Objavljeno: 29. rujan 2020. 21:46

Tri godine od mene je mlađi Dragan Kovačević i, po kriterijima društva u kojemu obojica živimo, nesagledivo uspješniji. Bio je kandidat za predsjednika SDP-a, jedan je od najuglednijih članova HNS-a, kadroviran od HDZ-a. On ima novac, nekretnine i svoj privatni klub, koji, kao i sve drugo, funkcionira usporedo sa stvarnošću, mimo zakona Republike Hrvatske, kao i stožera Civilne zaštite, u koji mu dolaze jednako tako ugledni građani i građanke, ministri, privrednici, direktori i donedavni prvi damac.

Bivši predsjednik države druži se s Draganom, jer je bio dobar prijatelj njegova oca, a sadašnji se predsjednik države oko njega svađa s premijerom. Premda je trenutno u istražnom zatvoru, javni ugled i uspješnost Dragana Kovačevića u odličnom su stanju, pa ako bi se karme našle na slobodnom tržištu, a ugledi na Njuškalu, njegov bi ugled vrijedio više od mog.

Ne govorim vam ovo da bih se požalio na stanje u društvu, nisam društveni aktivist, nego ovo govorim zbog grobnice Dragana Kovačevića. Čovjek je, naime, kupio parcelu u aleji velikana, ili tek zaslužnih građana, na Mirogoju, za koju sad tvrde da to i nije aleja velikana ili zaslužnih građana, nego da su se zaslužni tu samo sahranjivali. Istina, da je netko drugi htio kupiti istu parcelu, ne bi mu je prodali.

A nije li upravo to da možeš dobiti ono što je drugima nedostupno u hrvatskom slučaju definicija velikana? I onda je tu Dragan Kovačević sagradio vrlo ambicioznu grobljansku građevinu, s kosinama, nagibima i zaobljenjima, u čijem je projektiranju sudjelovao neki od uglednijih hrvatskih arhitekata. Riječ je o dvodijelnoj grobnici od crnog mramora, s romantičnom klupicom, na koju mogu prisjesti oni koji se Draganovim sjenima dođu pokloniti. (Možete to učiniti već danas, jer kako velikani i zaslužnici ne umiru, tako su za života mrtvi kao Šenoa, a u smrti su živi kao Kolinda, pa je sasvim umjesno obilaziti i njihove prazne grobove…)

Ali ne bi me Draganu Kovačeviću privukao ni njegov ugled, ni njegov uspjeh, ni to što je - valjda prvi u Europi, jer se to ne radi ni u najkorumpiranijim i najzaostalijim zemljama postsovjetskog i postjugoslavenskog istoka, za života osigurao mjesto u aleji velikana. Privuklo me to što je, jedva navršivši pedesetu, već poveo računa o svom vječnom počivalištu. A to je, barem s folklorističkog stanovišta, i neobična, i veoma zanimljiva stvar.

U ona prva vremena kada su me moji stari poveli u obilaske grobalja i naših grobova na tim grobljima, a bilo je to prije skoro pedeset godina, još se među starijim građanstvom, umirovljenicima, sedamdesetogodišnjacima, moglo naći onih koji bi, posvršavavši sve velike građevinske projekte u životu, u pravilu vezane za vikendice u planini i na moru, pristupali izgradnji svojih posljednjih počivališta. Sami bi ih crtali - arhitekti se u pravilu nisu bavili takvim besposlicama - kitili ih detaljima i ukrasima, klupicama, vazama i svijećnjacima, te na kraju u kamen uklesali i svoja imena, uz koja su pridodavali fotografije u keramici, da ih prolaznici mogu po slici prepoznati. Jedino što je nakon smrti još trebalo dodati bila je godina smrti, ali i nju bi dopola upisali: 19… Bili su to ljudi dvadesetog stoljeća.

To činovničko socijalističko građanstvo, koje sam u njihovim penzionerskim danima viđao po sarajevskim Barama, ali i po zagrebačkom Mirogoju - jer čim su me prvi put doveli u Zagreb išli smo, naravno, pravo na groblje - izgradnjom vlastitih nadgrobnika nadoknađivalo je nedostajuću građansku tradiciju. Stizali su sa sela, ili su pripadali deklasiranom gradskom sloju, lumpenproletarijatu i služinstvu, koji nije nasljeđivao mjesta u porodičnim grobnicama. Oni su bili rodonačelnici jednoga vremena i jedne, pokazat će se to, prilično kratkotrajne vječnosti. Na njihovu se tradiciju, naime, neće ništa nastaviti. U sarajevskom slučaju zato što će ih u etničkim rekompozicijama na Balkanu nestati iz grada. A u zajedničkom, općejugoslavenskom slučaju, novonastajuća građanska tradicija bit će odsječena promjenom društvenog sustava i padom socijalizma.

Ali još i prije toga, sedamdesetih i osamdesetih godina, strast za pogledom na vlastiti grob i nadgrobnik u gradovima je pomalo jenjala. U generaciji mojih roditelja malo je tko još za života podizao grobnice. Mislim da sam upoznao samo jednog ozbiljnog čovjeka koji je duboko za života na Barama otkupio parcelu. Zanimljiva je to priča, jer je osobna, ništa ne govori o kolektivima, ali joj je finale istovremeno i kolektivan i literaran. Riječ je o jednom od najznačajnijih pisaca moga rodnog grada, čovjeku velike međunarodne karijere, koji je napisao neke od najboljih stranica o etnonacionalizmu na našim jezicima. On je, u svojim ranim četrdesetim, kupio parcelu na Barama. Međutim, kada je počeo rat, nakon nekoliko mjeseci tokom kojih je shvatio da znak kolektiva u njegovu imenu za kolege počinje više značiti nego samo ime, odlazi iz grada, naseljava se u Australiji i tamo nastavlja karijeru. Dovoljno je uspješan, profesionalno ostvaren i samostalan da svake godine dolazi u Dalmaciju, i ljeta provodi u svojoj prijeratnoj vikendici. I naravno, tu na seoskom groblju kupuje svoje mjesto. Međutim, iznenada, prerano, uz duboku tugu sviju koji smo ga poznavali, umire od srca u Australiji. I tamo biva pokopan. Premda nije bio religiozan, premda nije žudio za građanskim samopotvrđivanjem - nije mu to trebalo, pripadao je jednoj od najuglednijih bosanskih porodica dvadesetog stoljeća - ovaj čovjek, kojeg sam volio i divio mu se, imao je neku opsesiju grobnim mjestom. I uzalud se pokušavao s njim sastaviti.

Ali Dragan Kovačević nije to. On je praktičan čovjek, čovjek od novca i od ugleda koji se stječe isključivo među onima koji novac i posjeduju. Njegovi razlozi ne tiču se ružinog pupoljka (ako znate što je to; ako ne znate, netko će vam reći), ne tiču se duše čovjekove i onoga što je dušu naselilo kroz sva životna iskustva, nego se tiču društva i zajednice. Dragan Kovačević, premda besprimjerno bogat i ugledan čovjek, velikan još za života, savršen je kolektivni uzorak. Jer sve je oko njega, od Jadranskog naftovoda do privatnog kluba, i od SDP-a do HDZ-a, preko HNS-a, kolektivno, sve je opće i sve folklorno. I onda, zašto je taj čovjek kupio grobno mjesto u toj širokoj i pustoj hrvatskoj vječnosti, među velikanima? Zašto je uopće kupovao grobno mjesto?

Je li Dragan Kovačević pesimist, sioranovskog tipa, pa bi najradije odmah legao u grob, i sam na sebe nagrnuo zemlju? Nije, Bože sačuvaj! A da možda Dragan Kovačević i u ovom slučaju nema neku povlaštenu informaciju, pa zna da se na ovakav način kupuje život vječni? Teško da bi i o tome moglo biti riječi. Uzalud pokušavam proniknuti u njegove motive. Postoji jedna, meni draga, stara uzrečica: Baba kad ima masla, i guzicu njime maže! Toliko o novcu za koji ne znaš na što bi ga više trošio. Ali nije mi ni to dostatno objašnjenje. Govore mi da bi tu moglo biti riječi o investiciji, pa da je Dragan Kovačević kupio grobno mjesto i sagradio grobnicu u aleji velikana, e da bi je zatim skupo preprodao. Ali i to mi se, s obzirom na njegov ugled i bogatstvo, čini neuvjerljivim i sitničavim, premda mi se, načelno govoreći, sviđa ideja o preprodaji ugleda i velikanstva.

Zašto me sve to baš toliko zanima? Upravo zato što obojica pripadamo istom naraštaju. Po svemu se drugom razlikujemo, ali ta naraštajna bliskost nagoni me da o njemu mislim. Ima li Dragan Kovačević, opremljen svim zemaljskim ugledima, premda samo lokalnim, hrvatskim, i svim zemaljskim bogatstvima, koje je nemoguće prenijeti u smrt, zbilja potrebu da bude viđen i pamćen nakon što ga više ne bude? Ako ima, zašto ima? Odgovor na ovo pitanje je važan: čemu korupcija u vječnosti?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. listopad 2020 22:27