Inoslava sam znao dugo, jako, jako dugo; gotovo šezdeset godina. Upoznali smo se na Omladinskoj radnoj akciji Sava, tri mlada i nadobudna "kulturnjaka" iz tri brigade: Inoslav iz Splitske, Ivica Vrkić iz Osječke, a ja iz Medveščakove brigade. U početku smo se dosta družili no s godinama se to pomalo smanjivalo, a uskoro su se pojavili novi oblici radne suradnje što je barem u slučaju Ina i mene dovelo do trajnog prijateljstva.
Ino je u našem društvu u pravilu bio najmlađi, no to se rijetko moglo primijetiti. To je bilo razdoblje kada smo se počeli intenzivnije družiti. Kao i cijelog života uvijek je brzao i bio ispred svoje generacije; završiti par razreda u jednoj godini, upisati se na fakultet sa samo šesnaest godina i tako dalje, i tako dalje. Uvijek je postojao neki cilj koji treba dostići, pa nitko neće pitati te glupe podatke o mjesecu, godini, deceniju. Stoga je postigao enormno puno, napisao je toliko koliko velika većina drugih ne bi uspjela u dva ili više života. Pisao je puno i nevjerojatno brzo. Bezbroj puta sam bio svjedok kada je urednik od njega zatražio komentar ili neko izvješće pa onda velikodušno "poklonio" čak devedesetak minuta za taj posao.
Obični smrtnici bi takav zadatak odbili i kada bi im na raspolaganju bilo 24 sata ili možda i više vremena – treba provjeriti podatke, naći literaturu, konzultirati druge izvore i za to nikada dosta sati ili dana. Ino gotovo nikada nije odbio po meni nevjerojatno zahtjevne zadaće. Prvu trećinu dobivenog vremena ionako bi potrošio na ljutnju što ga (kao i uvijek) bezobrazno iskorištavaju, onda bi "pala" kava (još 20 minuta) i onda bi u manje od dodijeljenog mu vremena počeo pisati. Unaprijed uračunata zakasnina se ne računa i tekst je bio na putu u redakciju, na vrijeme i na kvalitetu.
Prostor slobode
Tonči Vujić je krajem šezdesetih okupio mladu i relativno šarenu ekipu s idejom stvaranja jednih potpuno novih i drugačijih novina. U prosincu 1967. pojavio se prvi broj Omladinskog tjednika, lista kojem je samo ime bilo u skladu s tadašnjim dominantnim načinom razmišljanja o tome kakvo bi trebalo biti glasilo namijenjeno mladima. Ino je bio daleko najmlađi član uredništva, no već tada se pokazao kao jedan od najproduktivnijih i najhrabrijih autora. Prostor slobode koji je otvorio Omladinski tjednik - to smo ipak malo cjelovitije sagledali tek kasnije - bio je neusporediv s tiskovinama koje su mu prethodile. Ako se ne varam, barem dva puta je o tekstovima objavljenim u Tjedniku raspravljao tadašnji Politbiro Partije (neke od tih tekstova su prenosili L‘Humanité, Rinascita i drugi), a ne moram posebno isticati da je upravo Ino bio jedan od autora napisanog. Ino je prednjačio u inovativnim rješenjima kako tekstova, tako i njihove opreme u Tjedniku.
Ipak, bile su to godine kada je bilo moguće "tražiti nemoguće", pa je Ino imao na raspolaganju cijeli svijet, od opere do crkve, od ‘68. do Mao Zedonga, da spomenem neke od njemu omiljenih tema. Sjećam se još jednog pomalo tragikomičnog događaja iz tog razdoblja. Inoslav i ja smo uveli rubriku razgovora s radnicima pojedinih tvornica u Zagrebu i okolici (tada je još bilo tvornica na izbor…) o problemima koji ih najviše tište i s vremenom su se sugovornici sve više oslobađali i rekli ponešto što baš nije bilo po volji kako njihovim direktorima, tako i onima koji su kao svoj najvažniji zadatak smatrali neki oblik nadzora nad položajem "radničke klase". I naša autocenzura je malo pomalo postajala sve slabija pa smo se znali čuditi kada smo s magnetofonske vrpce razgovora "skinuli" sve što je bilo rečeno. Tako je to išlo od "Končara" do "Kraša", od "Prvomajske" do "Varteksa".
A onda je na red stigla i Vjesnikova tiskara. Tko je mogao pretpostaviti da će gospodari olovnog sloga biti toliko kritični prema upravi tvrtke, ali i pojavama u tadašnjem društvu. Tjednik je već bio složen, završene su mu zadnje korekture i trebao se uputiti prema rotaciji. Tada je kao grom iz vedra neba stigla obavijest: radnici u tiskari odbijaju tiskati Tjednik jer se u njemu neistinito govori o njihovom radnom kolektivu (ili tako nekako). Pozivati se na vrpcu na kojoj su bili snimljeni razgovori nije imalo smisla jer je bilo jasno da se radi o političkoj intervenciji. No kao i obično, pronađen je neki (polutruli) kompromis, izbačeno je nekoliko rečenica i broj je s određenim zakašnjenjem ipak ušao u rotaciju. Sjećam se da je razmatrana selidba u neku drugu tiskaru i niz drugih odgovora na "štrajk" radnika u tiskari, no od toga se barem privremeno odustalo.
U uredništvu Tjednika su u to vrijeme djelovali T. Vujić, Ž. Puhovski, D. Bekić, K. Fijačko, B. Ježić, N. Fabrio, D. Vrdoljak, P. Kvesić, Ino i ja (nadam se da nisam nekoga zaboravio), a većina spomenutih je kasnije ostvarila poznate karijere kako u medijima, tako i u znanosti, kulturi i drugdje. No vrijedi spomenuti da je "proizvodnja" sadržaja u Tjedniku bila golema, mogli bismo izdavati dnevnik, znali smo se šaliti, i iako vjerujem da bi na takvom poslu izdržali koji tjedan ili mjesec, naravno da to nismo ozbiljnije ni pokušavali. Konačno još samo jedna kratka priča o "podvigu" Tjednika tih godina. Iako se kasnije dosta raspravljalo o značenju posjeta američkog predsjednika Richarda M. Nixona Zagrebu 1970. godine (nakon dva dana provedena u Beogradu).
Mentor nizu vrhunskih novinara
S obzirom na vrhunac rata u Vijetnamu i antiameričko raspoloženje (prvenstveno studenata) velikog broja mladih, Tjednik je objavio poster u kojem je najava posjeta bila ukomponirana u oglas o gostovanju Američkog cirkusa u Zagrebu. Pod nazivom "Američki cirkus" bila su objavljene slike iz Vijetnama, a svima je bilo jasno da se tako "pozdravlja gostovanje" američkog predsjednika. Legenda kaže (ovo uvijek koristim kada nešto ne mogu dokazati) da je taj poster bila jedna od prvih stvari koju su njegovi suradnici pokazali Nixonu pri dolasku u Zagreb, no to se kasnije nije previše spominjalo.
Čitam dosta ovih dana da je Inoslav Bešker (bio, zapamćen, djelovao itd.) kao mentor nizu danas vrhunskih novinara, ja tu imam ponešto različit pristup; ne samo zbog minimalne razlike u godinama, već više zbog uzajamnosti utjecaja, jer smo nas dvojica - kako u neposrednom kontaktu, tako i u beskonačnim telefonskim razgovorima - raspravljali i nadopunjavali se bez obzira na to što je bila tema (tu naravno isključujem religiju, Crkvu i sl. gdje nisam imao nikakve šanse), nadam se na obostranu korist. Ipak na kraju moram još nešto spomenuti.
Pred nekih pola godine Ino me molio da mu pošaljem jednu proširenu biografiju s najvažnijim stvarima koje sam u životu napravio. Nešto više od onoga što je moguće pronaći u Wikipediji. Kako obično reagiram s malim zakašnjenjem, sumnjičav kakav jesam, ja sam ga nazvao malo kasnije i pitao treba li on to samo građu za moj nekrolog, ili možda zna nešto što ja ne znam. On se rasplakao i rekao: "Ja se samo bojim da se Tebi slučajno nešto ne dogodi, a za nekrolog neću imati snage". Tako je ta tema završena, a sudbina je imala svoju verziju ove priče.