Iako je u mirovini, naš proslavljeni alpinist Stipe Božić ne miruje. Itekako je još aktivan u HGSS-u gdje pomaže na sve načine, a u posljednje vrijeme i oko objava za javnost, prenoseći pozitivne vijesti koje dolaze iz te službe koja se bavi prevencijom i spašavanjem ljudskih života, onog najdragocjenijeg što imamo. Božić radi i na šestoj knjizi, obrađuje svoja dva, tri filma, nakon što je ih je isto toliko dovršio od gomile materijala što je zabilježio na brojnim putešestvijama diljem svijeta, piše Slobodna Dalmacija. Pitali smo ga za početak kakvu knjigu sprema:
- Knjiga se bavi anegdotama zabilježenim na putu do brojnih vrhova, posebice iz vremena kada nije bilo logistike kao danas. Imali smo tada dobru ekipu iz HPD-a Mosor, koja je živjela planine. Da bismo negdje otišli, morali smo zaraditi. Nije bilo tada sponzora, pa smo zarađivali faturetama u cementari, u škveru, po muzejima... Kada samo pripremali drugu ekspediciju na Manaslu '84. godine, dobili smo posao u "Jugovinila" na termoelektrani.
Bila je inflacija pa smo morali odmah promijeniti taj novac. Kad sam došao dignuti novac na banku, službenica mi je dala veliku hrpu novca bez vreće, koje sam trčećim korakom promijenio na Pazaru. To nam je bilo taman da podmirimo ono najosnovnije za put. Kada smo došli u Katmandu, dočekala nas je inflacija. Šta da kažem, bili smo u tom trenu bogataši! - priča nam Božić otkrivajući da ga daleke planine i dalje privlače, lanac Himalaje pogotovo, pa na jesen planira s Vlajima na treking u područje Anapurne.
Život u visinama
- Iako sam bio puno puta tamo, uvijek me iznova privlači. Osjećam da mi je i srce dijelom tamo. Za Himalaju me vežu i tragične i lijepe uspomene, imam puno prijatelja u tim dolinama, velik dio mog života vezan je za Himalaju.
Planinarenje kao sport daje nevjerojatne ljepote čovjeku koji se s tim bavi, ali isto toliko zna i uzeti, nešto što ti je najdraže, poput dragih ljudi. Nažalost, vrhunski rezultati na Himalaji su nerijetko povezani sa smrtnošću, što nas uvijek iznova podsjeti koliko smo mali i krhki - kazuje nam Stipe dok šetamo po Rivi. Sparno je, sunce prži kao usred ljeta. Dok mi grintamo na temperaturu, Stipe se smije.
- Život u visinama uči vas životu u nizinama. Pitaju me šta mi treba politika, da će me to pojest, ali kad pogledam, meni je to mačji kašalj prema onome što sam doživio u tim visinama. Ljudi predramatično shvaćaju svakodnevicu, em je vruće, em je kiša, hladno... Umjesto da se veselimo mijenama prirode, mi nalazimo izgovore kako narušiti sliku te ljepote. Ja se veselim vjetru, granama, suncu, kiši, valovima, svemu oko sebe - opisuje nam.
- Ušao sam u politiku gledajući razne programe i ono što nazivaju programima. Smatram da imam dovoljno životnog iskustva da mogu sudjelovati u nečem što može donijeti dobre pomake za ovaj naš grad. Zaista imam potrebu nastaviti tamo gdje su drugi stali. Rastuži me kada čujem nisku razinu komunikacije, gaženje drugog, omalovažavanje, to mi je najgore. Imam lijepe riječi za svakoga jer svakog čovjeka treba uvažavati - veli nam Božić koji se, kao što je poznato, pridružio ekipi iz HDZ-a na čelu s Vicom Mihanovićem u kampanji za upravljanjem gradom. Na listi je Stipe, uz Jelenu Burazin, kandidat za dogradonačelnika. Uvjeren je da zajedno mogu napraviti ozbiljan iskorak.
- U Splitu ne treba ništa spektakularno mijenjati. Nema tu revolucije, već treba nastaviti započete projekte i razvijati nove kako bismo podigli kvalitetu života za naše sugrađane. Poanta je da svaka garnitura na vlasti u gradu nadograđuje projekte i učini grad ljepšim, a sve kroz planiranje, uvažavanje struke i držanje kontinuiteta. Naravno, ništa se ne može bez tima, baš kao što nijedan moj uspon nije bio bez tima, kao nijedna akcija HGSS-a.
Tako i u upravljanju gradom svakog treba staviti na svoje mjesto prema njegovim sposobnostima, kvalifikacijama i motivaciji. Ona je također ključ uspjeha - smatra Božić, dodajući da se ne boji politike jer je naučio kroz život raditi i dijeliti s ljudima dobro i zlo, te istovremeno raditi više poslova s punom odgovornošću, onako kako najbolje zna i umije.
Ne žali ni za čim
Prošetali smo s njim preko Rive, gdje ga se često može sresti, Peristila, gdje uvijek zastane zbog spoznaje o tisućljetnoj povijesti koja je tu pisana, pa preko Pjace, Marmontove, gdje ga na svakom koraku pozdravljaju prolaznici. Veli nam kako se nada da ćemo idući put šetati šetnicom do Stobreča, velika mu je želja to urediti i realizirati. Naš razgovor prekinuo je nakratko i poziv s Himalaje, gdje se negdje na pet tisuća i nešto metara u baznom logoru nalazi Mario Celinić, momak koji kreće put Mount Everesta pa mu je Božić dragocjeni savjetnik i mentor.
- Mario ide za svojim snom. Nek mu je sa srećom. Kao mali i ja sam sanjao sve te vrhove, ali nisam se mogao ni nadati da ću se zaista na njih popeti, da ću upoznati toliko ljudi, da ću snimati dokumentarce, pisati za novine, dobivati nagrade... Moji najveći uspjesi nisu vrhovi nego sve što je njih pratilo. Zato danas ne žalim za ičim. Jest, htio sam ići i na drugi po visini vrh na Antarktici Mount Tyree, s čim bih imao po dva najviša vrha na svakom kontinentu, ali me puno okolnosti spriječilo da odem. Na koncu sam prihvatio da tako mora biti i da život ide dalje. Znate, kad pogledam iza sebe, zapravo sam sretan jer će nešto ipak ostati iza mene - veli nam i zaključuje:
- Često na motivacijskim predavanjima govorim ljudima da ništa nećemo odnijeti sa sobom. Iza nas ostaje samo priča o nama i zato dok smo tu trebamo živjeti život, dati nešto od sebe, pomagati, bez materijalnih ambicija. Zato i sebe vidim u ulozi da mogu i dalje pomoći ovom našem gradu najbolje što znam!
Drži se Božić poznatog gesla HGSS-a "pomoći drugom bilo kad, bilo gdje i u bilo koje vrijeme, dobrovoljno". Nema veće nagrade od toga.