Otprije mjesec ili dva u Zagrebu su dva taksi poduzeća, a ono novo po prilici je upola jeftinije od staroga. Tek ilustracije radi, nas dvojica došla smo prošli tjedan avionom, telefonom naručili kola iz zračne luke, ukrcali se i dok smo došli pred hotel u centru grada, uređaj pod šoferšajbom otkucao nam je malo manje od devedeset kuna.
S napojnicom platili smo okruglo stotinu, pedeset po čovjeku. Izvanredno povoljno, imate li na umu da je autobusna karta trideset, a autobus vas ne ostavi točno na odredištu.
E, sad, vožnja koju smo u novom taksiju platili stotinu kuna, u starome ne bi bila manje od dvjesto dvadeset. I to bez napojnice.
Istina, kad vas netko oguli za dvjesto dvadeset, baš i nemate volje ostavljati mu napojnicu, pa je ja nisam ni ostavljao. Izlazio sam iz starih taksija često ne želeći ni doviđenja kazati, s mučnim osjećajem da sam okraden.
Otkriće da se po Zagrebu mogu voziti taksijem, a da pritom ne moram financijski iskrvariti, novo je poduzeće sada učinilo mojim jedinim izborom.
Zovem njihov auto ne obazirući se mnogo ako sam i na stajalištu starih taksista, gdje je već parkirano i spremno sedam njihovih vozača.
Sedmorica njih nekoliko minuta kasnije kroz prozore namrgođeno gledaju kako ja ulazim u konkurencije i ne ide im u glavu, prosto im je neshvatljivo, umrijet će, čini mi se, a neće razumjeti zašto je mušteriji prihvatljivije u drugoga se voziti za dvadeset kuna, kad oni istu relaciju voze za pedeset.
Sjede oni tako povazdan u svojim lijepim autima, igraju šah ili na malim televizorima gledaju prijenose utakmica i nikako ne mogu dokučiti jednostavnu matematičku istinu.
Tu i tamo možda samo gdjekojega obasja svjetlo spoznaje, ali mu kolege ne vjeruju. “ Jadranko!” zadere se razdragano taksist na stajalištu. “Jadranko, zamisli šta mi je sad ovaj mali Robi rekao, da je dvadeset manje od pedeset!” Svi se stari taksisti tada stanu cerekati, suze im teku od smijeha kakve budalaštine ljudima padaju na pamet.
Ništa njih na stajalištu ne može obeshrabriti, pa ni činjenica da je u narodu zaprepašćujuće mnogo vičnih računskim operacijama iz nižih razreda osmoljetke, koji sve češće biraju jeftiniju vožnju.
Vozači iz skupljeg taksija danima će čekati na pločniku i u šahovskoj vještini rasti od majstorskih kandidata do velemajstora, pogledat će sve nogometne utakmice koje se daju na televiziji i nastaviti s prijenosima natjecanja u džudu, pikadu, biljaru, curlingu, sinkroniziranom plivanju i odbojci na pjesku, tvrdoglavo ustrajavajući na cijeni koju nitko normalan više ne želi platiti.
Žalosno je gledati kako njihov posao propada, ali to je kapitalizam. Nesmiljen kao evolucija. Oni sporiji ili gluplji jednostavno moraju izumrijeti.
Teško je voljeti taj okrutni sistem, no on zaista nije bez vrlina. Dođu, na primjer, još dva telefonska operatera i do jučer skupi razgovor postane beznačajno jeftin.
Low cost kompanije sruše cijene avionskih letova, a uvoznici španjolskog povrća razjure zelenu mafiju s tržnica. Svi jednako uživamo u tome, oduševljeno pozdravljamo blagodati slobodnog tržišnog natjecanja, ali samo do trenutka dok nas i same ne udari kapitalistička batina.
Ta stvar upravo se dogodila zagrebačkim taksistima i oni je ne žele prihvatiti. Frustrirani da je netko njihov posao spreman raditi za manju plaću, reagiraju nezrelo, s bijesom i nasiljem, kao kad pospana ili gladna beba šakama tuče majku. Odrasla i razumna osoba naposljetku će ipak prihvatiti da je svijet naprosto takav da u njemu žive i drugi i da im se valja prilagođavati.
Usrdno se nadam da će to zagrebački taksisti naučiti u što skorijem vremenu. Prekrasno je biti sam na tržištu, ali ta su vremena, bojim se, zauvijek za nama. Htjeli ste kapitalizam, evo vam ga!
Tu jednostavnu lekciju, napokon, morali bi naučiti mnogi i mimo taksista. Puna je ova zemlja nekih ljudi, od brodograditelja do poljoprivrednika, ogorčenih da se na tržištu njihove robe ili usluge mogu naći po bitno nižoj cijeni od one koju oni nude.
E, pa, narode, prestanite cendrati i praviti nerede i nađite načina da i vi budete jeftiniji. Upravo ste takav ekonomski sistem izabrali 1990. i u dvadeset jednu godinu otada, da ste i najgluplji na svijetu, mogli ste naučiti kako on funkcionira. Izvolite lijepo živjeti po pravilima za koje ste sami glasali.
Uzgred, ne mogu upravo dočekati da novi jeftiniji taksiji dođu i u naš grad. Znam nekoliko tako pokvarenih i gramzivih mudrijaša među splitskim vozačima, da ću uživati kad ih kapitalizam zvizne po tintari.
Koliko puta ste se ritualno udarili dlanom po čelu čitajući u novinama kako se neki, kako se to u suvremenoj antropološkoj sociologiji kaže, „naše gore list“ obogatio nekim blesavim, sasvim slučajnim otkrićem, poput onoga Ličanina što je izmislio izmjeničnu struju, ili - posljednji slučaj - Zagrepčanina Marka Nožića koji je namlatio pare shvativši kako su obični, bijeli jednokratni papirnati podmetači u studentskim menzama zapravo bjanko čekovi za oglašavanje velikih kompanija.
Čelo vam pomodrilo od propuštenih čistih, stopostotnih šansi da se obogatite preko noći. Samo se trebalo prvi sjetiti. Poput onoga drugog naše gore lista što je veliki novac zaradio na sjevernom kraju svijeta, u hladnom Sibiru. Doduše, tamo je noć malo duža, polarna, pa mu je bilo lakše. Ali i toga se trebalo sjetiti, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .