LUKRATIVAN POSAO

POČEO JE BESPOŠTEDNI RAT ZA JADRANSKO BLAGO: Tko će osvojiti zadnji slobodni jadranski resurs?

 Tom Dubravec / HANZA MEDIA

Teško itko može napraviti goru propagandu za poduzetnike od one koju im je prošli tjedan priredio anonimni dvojac iz Zagreba.

Prvo su godinama u svojem zagrebačkom restoranu ugošćivali visokorangirane HDZ-ove glave.

Služili im roštilj.

Pojili ih u noćnim klubovima.

A zatim, iz vedra neba i s nula kuna prihoda, kao najbolji ponuđač dobili 15-godišnju koncesiju nad Zlatnim ratom na Braču, izbacivši iz igre lokalno komunalno poduzeće koje je istom plažom upravljalo godinama.

Kad je samo tjedan dana poslije ta ista koncesija poništena - i to samo jedan sat nakon što se Sport B najavio povući iz natječaja - i službeno je oglašeno da je bitka za plaže otpočela, da je konkurenata poput pljeve i da će se igrati doslovno svim oružjima.

Okej, okej, medijska se hajka digla i koji mjesec ranije kad je kultno Zrće, opet nekom čudnovatom kemijom, dospjelo, između ostaloga, u ruke Josipa Klemma.

Lani su, pak, Dubrovčani ratoborili protiv koncesionara nad uvalom Lapad, zatonske tvrtke Dubrovački zalasci sunca, a priča se nastavlja i ove godine nakon što je u uvalu stigla i mehanizacija.

Bogati i siromašni

Pljuvalo se potom i po novom koncesionaru splitske plaže Kašjuni (doduše, utihnulo se nakon što su postavljene fancy ležaljke), Grad Rijeka malo je davao pa nasilno oduzimao koncesiju nad plažom Ploče privatnom poduzetniku i vlasniku Hemingway bara Mariju Kovačeviću, a najtiše je prošlo u Dubrovniku u kojem gradskom plažom Banje još od 90-ih upravljaju privatna tvrtka Kono i njezin vlasnik Ile Topuzović.

Manje je to do činjenice da bi Topuzović bio neki posebno dobar koncesionar, a više do toga da je njihov, gospar, pa još i ratni zapovjednik dubrovačkih specijalaca kojemu opraštaju sve, pa čak i trenutak u kojem je javnu plažu, slikovito rečeno, podijelio na dio za siromašne - i one koji imaju para za ležaljke.

Split, 240317
Splitska plaza Kasjuni podno marjanskih padina cijelu zimu nije u funkciji iako tvrtka Dolis posjeduje koncesiju za njeno upravljanje i nekoliko ugostiteljskih objekata koji bi trebali biti u funkciji i preko zime.
Foto: Paun Paunovic / CROPIX
Paun Paunović / HANZA MEDIA
Splitska plaŽa Kašjuni

Uostalom, koncesionar od nečega mora i zarađivati, a na plaži, osim najma ležaljki, suncobrana i nešto ugostiteljstva, teško da možeš stvoriti neke nove izvore prihoda.

Ne pomišljaj graditi jer će te lokalci kamenovati.

Poželjno je ne naplaćivati ulaz.

Ugostiteljski objekt neka bude pristojan, ali nek’ se baš na prvu ne vidi da dobro zarađuješ.

A ono što ti ostane, tiho spremi u džep pa sljedeće godine narodu plati bolje suncobrane.

“Koncesije za plaže donedavno baš i nisu izazivale previše interesa, no kako se Hrvatska iz godine u godinu susreće sa sve boljim turističkim brojkama i zahtjevnijim gostima, prostor plaža otvara se kao privlačna niša, posebno u zemlji koja kao svoj dominantni proizvod nudi gotovo isključivo sunce i more. Naravno, u ovu priču sad su se uključili i ‘big boysi’ koji žele zaraditi, a na državi je da uredi sustav kako bi se koncesioniranje plaža pretvorilo u stabilnu priču”, rekao mi je sugovornik iz turističkog sektora.

Sudeći prema zasad dostupnim brojkama, koncesioniranje plaža u većini je županija zaživjelo u prilično poražavajućim postocima.

U Zadarskoj, primjerice, navode kako se od njih 299, pod koncesijom nalazi samo 12 plaža - dakle, mizernih četiri posto. Nešto bolji rezultat bilježi Dubrovačko-neretvanska županija u kojoj su koncesije odobrene za 25 od ukupno 280 plaža (8,9 posto).

Šibensko-kninska županija koncesije je zasad odobrila za samo deset od 109 plaža, a boljim se podacima mogu pohvaliti u Primorsko-goranskoj županiji u kojoj je pod koncesijom više od deset posto plažnih prostora, točnije 42 plaže od njih 406.

Najuspješniji su u Splitsko-dalmatinskoj županiji u kojoj su koncesije odobrene za 85 od ukupno 345 plaža.

Pod koncesijama je, dakle, maksimalno osam posto ukupnoga hrvatskog plažnog prostora, što za zemlju “sunca i mora” baš i nije pohvalna statistika.

A kako istraživanja HTZ-a pokazuju da je upravo plaža glavni okidač dolaska za čak 76 posto turista, brojke još više bacaju sjenu na prilično neiskorištene prirodne resurse.

“Hrvatska je, kao zemlja koja još uvijek dominantno temelji turistički biznis upravo na suncu i moru te plažama kao osnovnom resursu tog proizvoda, predugo zanemarivala plaže. Nažalost, velik broj plaža u Hrvatskoj nema osnovne uvjete i standarde suvremenog kupališnog turizma kao što su efikasno komunalno redarstvo, rampe za pristup teže pokretnih osoba i slično. To je tragično u zemlji u kojoj turizam generira gotovo petinu BDP-a. Javni sektor nije ulagao u plaže, a korisnici kratkoročnih koncesijskih odobrenja nisu ulagali jer nisu imali sigurnost u dugoročnost svog interesa na konkretnim plažama. Dakle, sustav je očito ovdje zakazao i zapravo poticao dugoročno srozavanje standarda”, pojasnio je direktor konzultantske kuće Horwath HTL, Siniša Topalović.

Dodatno, nastavlja, rješavanje problema plažnog sustava koče netransparentnost i podijeljene nadležnosti oko dodjele koncesija, neriješeni vlasnički odnosi te nedefinirani prostorno-planski dokumenti zbog kojih se postojeći model teško ostvaruje, često je kontradiktoran te dugotrajan u provedbi.

Prema hrvatskim propisima, da bi se za određenu plažu mogao raspisati natječaj za koncesionara, na tom prostoru treba odrediti i upisati granicu pomorskog dobra, riješiti imovinsko-pravne odnose te donijeti urbanistički plan.

Takvih je sređenih priča u Hrvatskoj iznimno malo - neriješeno pitanje granice pomorskog dobra jedna je od glavnih kočnica razvoja domaćeg turizma - a sve uz blagoslov jedinica lokalne samouprave koje rješavanje ove priče, barem kad su u pitanju plaže, ne potpomažu.

Naime, “kvaka” je u tome što određivanjem granice toga famoznog pomorskog dobra nadležnost za odabir koncesionara, umjesto gradova i općina, na sebe preuzima Županija, a lokalno stanovništvo gubi mogućnost odabira tvrtke koja će, na razdoblje i od dva desetljeća, upravljati njihovim prirodnim resursima.

Zakon je zato na njihovoj strani u situacijama u kojima pomorsko dobro nije određeno.

Tada, naime, jedinice lokalne samouprave imaju pravo za plažne prostore dodjeljivati kratkoročna koncesijska odobrenja, gdjekad i po metodi političkog dodvoravanja, uglavnom lokalnim političkim partnerima, prijateljima i pokojem obrtniku.

S druge strane, gradovi i općine ponekad će zbog sličnih razloga inzistirati da se koncesija obavezno dodijeli kakvom lokalnom komunalnom poduzeću, da plažom opet upravljaju domaći, a potom da lokalna politika stavi cape na dodjeljivanje plažnih potkoncesija - opet političkim partnerima, prijateljima i pokojem obrtniku.

Upravo to danas na županijskoj razini zamjeraju bolskom načelniku Tihomiru Marinkoviću kojemu predbacuju da je putem općinskog poduzeća Grabov rat, koje je godinama upravljalo najljepšom hrvatskom plažom, potkoncesije dodjeljivao lokalnim vijećnicima ili njihovim prijateljima, održavajući se tako na vlasti, a sve pod izgovorom “nacionalnih interesa”.

I u općini Lopar, nadaleko poznatoj po pješčanoj Rajskoj plaži, inzistiraju kako je, do izmjene zakona kojima bi se omogućilo da koncesije za plaže dodjeljuju jedinice lokalne samouprave, bolje dok pomorsko dobro još nije upisano.

Uspješna Crikvenica

“To nam u Loparu omogućava da za našu Rajsku plažu dodjeljujemo koncesijska odobrenja, točnije njih 30-ak, što zapravo znači da od naše plaže ovdje živi najmanje 30 rapskih obitelji. Ona je uređena, Općina svake godine u njezino uređenje uloži do 500 tisuća kuna i mislim da je to bolja varijanta, nego da plažom upravlja netko izvan otoka”, pojasnio je načelnik Alen Andreškić.

To je doista možda bolje za otočne obrtnike i lokalnu politiku, ali teško da je bolje za domaći turizam koji svake godine privlači sve zahtjevnije turiste. Ako na plaži u prosjeku provode više vremena nego u hotelu, većina njih onda želi mogućnost da unajmi ležaljku sa suncobranom, priušti si koktel, ne sluša vrisku majki i očeva koji naganjaju djecu, a u more ulazi bez demode plastičnih sandala.

To su prije desetak godina shvatili i u Crikvenici pa su raspisali natječaj za plažnog koncesionara.

Pazilo se, međutim, kome će posao biti povjeren pa je koncesionar postalo lokalno komunalno poduzeće Eko Murvica.

Desetogodišnja koncesija istječe ove godine u rujnu, a s obzirom na interes koji plaže posljednjih mjeseci izazivaju kod privatnika, može se očekivati priličnu gužvu na natječaju.

“Ne bojimo se konkurencije, jako dobro pazimo što ćemo ponuditi na natječaju i trudit ćemo se složiti najbolju ponudu. Osobno smatram da je bolje kad plažom upravlja lokalno poduzeće. Mi ne smijemo biti profitni pa nam cilj nije prvenstveno zarađivati na plaži, nego biti odgovorni prema građanima koji je koriste”, objasnio nam je novi direktor poduzeća Lovorko Gržac.

Poslovni podaci za 2015. godinu ipak pokazuju da je crikveničko kupalište jedan od rijetkih profitabilnih segmenata poslovanja te lokalne komunalne tvrtke (podaci o prihodima su nedostupni, ali je dobit od kupališta prije dvije godine iznosila 900 tisuća kuna, nasuprot drugim segmentima koji su polučili gubitke), a njihov je primjer pokazao i koliko izdašno može biti potkoncesioniranje.

Naplata ulaza

Štoviše, u jednom su trenutku iznosi koje Eko Murvica dobiva kroz potkoncesije za kupalište, uglavnom od ugostiteljstva, prerasli ukupnu godišnju naknadu koju je tvrtka dužna plaćati Primorsko-goranskoj županiji, a gdje su još prihodi od najma ležaljki, suncobrana ili ulaznica na plažu.

Točno tako - gradsko kupalište u Crikvenici među rijetkima je koja za pristup plaži naplaćuju ulaznice (15 kuna dnevno po osobi), ali dok to zamjeraju rijetkim privatnim poduzetnicima koji se usude uvesti naplatu, primjedbe brzo utihnu kad to čini lokalna tvrtka.

Formalno-pravno, nema nikakvog razloga vjerovati da bi općinska ili gradska tvrtka plažom upravljala imalo bolje ili gore od privatnika.

Splitski kralj Jenki

Kad se sklapa ugovor o koncesiji, i privatnici i lokalna poduzeća dužni su se držati istih uvjeta, plaćati godišnju fiksnu naknadu i varijabilni dio te u ugovorenom razdoblju u plažu uložiti ugovorom propisani novac.

I jedne i druge, dakle, zakonski obvezuju odredbe iz ugovora, ali problem nastaje u kontroli izvršenja koncesijskih uvjeta ugovora za koje se nadležnost nalazi kod izdavatelja koncesije, dakle Županije, umjesto kod gradova i općina koji su praktično isključeni iz mogućnosti kontrole onoga što se događa na njihovim plažama.

Zakon pritom županijama omogućava da dodjelu koncesije nad plažom prebace na razinu jedinica lokalnih samouprava, ali dosad je takav slučaj zabilježen samo na Kvarneru, i to za plažu Ploče o čijim uvjetima koncesije, umjesto Primorsko-goranske županije, odlučuje Grad Rijeka.

Da županije često slabo kontroliraju koncesionare, najbolje pokazuje slučaj Splita.

Tamo je trima gradskim plažama - Kašteletom, Kašjunima i Trstenikom - godinama nelegalno upravljao samoprozvani kralj splitskih plaža Dragan Jurišić Jenki, a kad je Splitsko-dalmatinska županija konačno plažu Kašjuni natječajem dodijelila drugom poduzetniku, solinskom hotelijeru Anti Doliću, Jurišića su s Kašjuna morali doslovno deložirati.

“Ma dajte, molim vas, da nisam sagradio hotel i imao potrebu gostima osigurati neki plažni prostor, nikad se ne bih natjecao za Kašjune. Dvije i pol godine života izgubio sam na tom poslu”, povjerio se Dolić Jutarnjem listu.

Splićani su Dolića pritom optuživali da je koncesiju dobio po političkoj vezi - točnije, HDZ-ovoj čiji je bio član, a utihnuli su tek kad im je u plažu uložio tri milijuna kuna, dohranio pijesak, uredio fast food i postavio vrlo skupe drvene ležaljke.

“Znate li koliko sam samo novca uložio da bih odvezao smeće koje se ovdje godinama nakupljalo? I sve to radi samo tri mjeseca posla jer prije lipnja i poslije rujna za plažom praktično nema potrebe. Očekujem da će mi se investicija vratiti za pet do šest godina”, rekao je Dolić koji je koncesiju za Kašjune dobio na deset godina.

Koliko će ona točno trajati, to mu je proizvoljno odredila Županija, a kako u Hrvatskoj i dalje nema uređenog sustava, tako se koncesijski ugovori proizvoljno sklapaju kako koja regionalna samouprava odluči pa negdje traju desetak, negdje 15, a negdje i 20 godina.

“Sustav treba na nacionalnoj razini prvo jasno definirati, ukloniti nepotrebne korake i cijelu priču ubrzati. Transparentnost je ključna, a posebno treba poraditi na uvjetima dodjeljivanja koncesije. Koncesionari trebaju biti ozbiljna poduzeća koja imaju adekvatan kapital za ozbiljan investicijski razvoj plaže za koju se natječu”, napominje Topalović te dodaje kako nema razloga za stigmatizaciju privatnih koncesionara.

Labavi uvjeti

“Na obali postoji niz primjera gdje su komunalne tvrtke dobri upravitelji plaža, ali ima i niz primjera gdje komunalne tvrtke ne gospodare na adekvatan način. Postoje i slučajevi gdje općinske tvrtke vrlo efikasno rade i druge komercijalne poslove, poput upravljanja nautičkim marinama. Dakle, liberalizacija i otvaranje konkurencije dobar je smjer prema profesionalnom upravljanju plažama. One komunalne tvrtke koje dobro rade posao, koje dobro odrade pripremu natječajne dokumentacije, imaju realne predispozicije da osvoje koncesije. To će podrazumijevati i izradu profesionalnog poslovnog plana, plana investicija te računanje povrata na investiciju”, naglašava Topalović.

Ipak, država savjete struke i dalje ne shvaća previše ozbiljno, posebno kad su u pitanju uvjeti koje od budućih koncesionara traže natječajnim postupcima.

U veljači ove godine, naime, izmijenjena je Uredba o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru te je iz članka 18. izbačen uvjet kojim je potencijalni koncesionar, prijavom na natječaj, bio dužan dostaviti račun prihoda i gubitka tvrtke za prethodnu godinu, što je praktično otvorilo vrata da za upravljanje prirodnim dobrima konkuriraju i oni koji to ne bi trebali.

Uz takve labave uvjete, neke županije onda još teško mogu pratiti tko točno upravlja njihovim plažnim prostorima s obzirom na to da se nakon dodjele koncesija gdjekad naglo promijeni vlasništvo nad tvrtkama.

Ili, još zanimljivije, na natječaj se javi zajednica ponuđača, koncesiju nad plažom dobije na temelju poslovnih rezultata jednog od poslovnih subjekata koji čini zajednicu, a taj potom, brzo nakon sklapanja ugovora, napusti posao i svoj udio prepusti nekome drugom.

Lukrativan posao

Primjer je to samo jednog slučaja iz Dubrovačko-neretvanske županije u kojoj je koncesiju nad uvalom Lapad dobila zajednica ponuđača okupljena pod tvrtkom Dubrovački zalasci sunca d.o.o. U vrijeme dobivanja koncesije tvrtku je vodio bosanskohercegovački poduzetnik Stanislav Mucić, a koncesija je odobrena prvenstveno na temelju poslovnih rezultata koje su ostvarile njegove tvrtke Mucić i hotel Katarina.

Dubrovnik, 280715.
Pravni nesporazum oko koncesije na gornjem dijelu plaze u Uvali Lapad izmedju starog koncesionara, tvrtke Magros, i novog, tvrtke Dubrovacki zalasci sunca.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX
Tonči Plazibat / HANZA MEDIA
Lapad

Samo godinu nakon sklapanja ugovora Mucić se misteriozno povukao iz posla, a Dubrovačke zalaske sunca preuzeo je Siniša Jerosimić te time postao novi koncesionar.

Stvar je formalno-pravno legalna, ali plastično pokazuje da je sustav koncesioniranja otprilike poput švicarskoga sira pa se lako zavesti antipoduzetničkom propagandom kakvu Hrvatskom šire lokalni šerifi.

“Posao jest lukrativan, ali zahtijeva i značajne investicije. Svakako će biti važno da se prilikom raspisivanja koncesijskih natječaja definiraju uvjeti koje koncesionari trebaju zadovoljiti po pitanju minimalnih investicija, koncepta plaže, tematizacija i slično. Na taj način jedinice lokalne samouprave mogu proaktivno djelovati i osigurati da se u slučaju koncesije na njihovim plažama dogode investicije u interesu daljnjeg razvoja. Pritom će ključni faktor uspjeha cijelog procesa biti da unaprijed definirani uvjeti ne budu previše restriktivni, odnosno da ne onemoguće ozbiljnu poduzetničku inicijativu i inovativnost. Dakle, ako se od koncesionara traži da investira, onda se mora osigurati i prostor za adekvatan povrat na investiciju”, poručuje Topalović.

Dubrovnik, 260616.
Brojni turisti i gradjani spas od visokih vrucina potrazili su na plazi Banje.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX
Tonči Plazibat / HANZA MEDIA
Banje

Dobro to razumiju i županijski i lokalni moćnici, koji na nesređenom sustavu plaža desetljećima grade nove mandate.

Iliti ga, svaka općina ima barem jedan svoj “Sport B”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. veljača 2023 19:05