U dane pred blagdane, zrak u Strašniku miriše na cimet. S razapete žice posred dvorišta, ponad kotla iz kojeg se puši, vise mladi odojci. Od skretanja s glavne ceste koja iz Petrinje vodi za Glinu, do sela za koje se čuje samo kad je nevolja, nova je cesta. Glatki i sjajni asfalt, za razliku od lani, kad su kolone volontera humanitarnu pomoć dovozili treskajući se po rupčagama punima vode.
Cesta je jedino novo što se u 360 dana sagradilo u Strašniku. Politika je obećavala, Miroslav Škoro bio je čak dvaput. Oba puta zastao je i u dvoru Stjepana Prašnjaka. Ispred kuće, gdje Stjepan i supruga, žive s 12 djece, lijepo su se narazgovarali. Nije Škoro jedini navratio, dolazili su i drugi u zimi šest mjeseci pred izbore.. Obitelj s 12 djece, zgodna je kulisa za poziranje, čini se danas Stjepanu.
Susjedov čupavi Šapa sve ih je ispraćao.
Nakon što su devet noći spavali u šatorima razasutima po njivi i maloj kamp-kućici u dvorištu obiteljske kuće u Strašniku br. 1, Prašnjaci su od radnika su i Uprave zagrebačkog AKD-a dobili donaciju, mobilnu kućicu. S dimenzijama 12x4 metra, činila im se kao vila u odnosu na dotadašnji smještaj, veća i od mnogih kuća s temeljima na Baniji.
Dobro ih je poslužila prošle zime, morat će i ove. Drugog izbora nemaju. Prošla je cijela godina, nitko otad, od službenih osoba, u dvorište nije kročio.
- Od silnih obećanja, ispalo je ništa. Još uvijek smo na crvenome, od zelenog nema ni naznake. Znate, kao na semaforu, ne možete dalje dok se ne upali zeleno. Novo je obećanje da će se s poslom krenuti u proljeće. Popravak ili rušenje kuće, ne znamo. Uglavnom, iznova ćemo stvarati dom – kaže Stjepan Prašnjak
Iskustvo s obnovom već ima, onom poslijeratnom. Stjepan je još 1998. godine, kao predsjednik Mjesnog odbora Strašnik, upozoravao na nekvalitetnu gradnju, zbog čega su se 2020. godine kuće rušile kao kule od karata.
- Za obnovu je korišten loš materijal, pa čim je te, povratničke godine 1996. godine, pao snijeg dimnjaci su se rušili jedan za drugim. Otpadala je žbuka, stolarija i instalacije su bile loše. Uštedu na materijalu, platili smo u potresu. Bojim se da će i sad biti isto. Imaju li namjeru štedjeti i fušati, neka nam daju materijal i sami ćemo graditi – ljutit je Stjepan Prašnjak.
Iskreno se nada da će ovaj put bolje proći.
Nije želio da mu obitelj, sad već tako dugo, živi u sterilnim kontejnerima. Sretan je da su ih dobili, ali trebao im je dom. Trebalo im je mjesto za druženje obitelji, a ne samo spavaonice. I napravili su ga od ovoga što imaju, jer vrag će ga znati, kaže, kad će dobiti zidani. Poigrali su se arhitekata i građevinara, pa kvadrate koje su ljetos napravili kao natkrivenu terasu sasvim zatvorili i dobili dnevni boravak privremenog doma. Sve je tu.
Dvostruka drvena vrata, zavjese na prozorima, crvene satenaste zavjese vizualna su pregrada kuhinje od dnevnog boravka. U jednom kutu, uz udobnu fotelju je okićeni bor, u drugom veliko drvo života. Prije dosta je godina to drvo nagorjelo u crkvi, časne su ga krenule baciti, Stjepan ga poželio spasiti. Eto ga, visokog i raskošnoga. Na prozorima kamp-kućice, koji sad odvajaju spavaonicu od dnevnog boravka, božićne su jaslice. Sama kamp-kućica je jedna spavaonica, još su jednu dogradili uz nju.
Željeli smo si, kao obitelj, omogućiti život dostojan čovjeka. Kontejner je kišobran, koji služi protiv nevremena, ovo je dom. Katolička udruga Kap dobrote, pomogla je s građevnim materijalom, čija je cijena skočila u nebo. Sramotno. Kila čavala bila je sedam, osam kuna, sad je 27. I sami smo potrošili oko 20.000 kuna.
Što se nisu prije bogatili, nego sad? Polako smo, mic po mic, sve ovo sami napravili. Nije nam žao novaca, jer ponovno živimo kao obitelj – kaže. A obitelj su, uz majku i oca, Mirjana (30), Stjepan (28) Marijana (27), Ivančica (25), Ana Marija (23), Lucija (21), Ivan (19), Petra (17), Marko (15), Marta (13) i obiteljska maza Filip koji ima 7,5 godina. Stjepan ima jednu umjetnu potkoljenicu, jedna je djevojka dobila tuđi bubreg.
Usprkos svemu, smijeha im u "kući" ne fali. Ni optimizma.
- Što možemo? Idemo dalje. Hvala Bogu pa imamo svoju hranu, jer cijene divljaju. Struju se ne usudimo ne platiti. Ako ne moramo, zašto dolaze uplatnice? Nikad nam nitko nije donio rješenje da ne moramo platiti – kaže Stjepan Prašnjak.