Jedna žena pisala je pučkoj pravobraniteljici o postupcima svoga brata i njegove obitelji prema vlastitoj majci.
"Prije godinu dana su doselili u maminu kuću i od tada je svaki dan maltretiraju psihički i zlostavljaju. Sve zbog nasljedstva moje majke. Brat od mame traži da svu imovinu prepiše njemu. Ja nesmin doći jer mi prijete. Nedavno su izbacili njenu kuhinju i njena suđa iz kuće pa joj sad ne daju kuhat i jest u kuhinji, kuha u pušnici a jede u sobi. Njen frižider su odnijeli u podrum kuće. Moja mama u svojoj kući može boraviti samo u svojoj sobi".
Pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter ovu je priču, onako kako joj je poslana, uvrstila u svoje godišnje izviješće o stanju ljudskih prava u prošloj godini kako bi njome ilustrirala što trpe stariji od najuže obitelji, ali i od institucija koje su ih u ovakvim situacijama dužne zaštiti od postupaka vlastite djece.
Naime, ovaj slučaj ni nadležno Ministarstvo, ni policija nisu prepoznali kao oblik obiteljskog nasilja nad starijom osobom već su ga tretirali kao obični imovinsko-pravni spor. Ovo, upozorava pravobraniteljica, nije jedini slučaj kad je očekivanje nasljeđivanja imovine okidač za obiteljsko nasilje, a nadležne institucije ga ne prepoznaju niti ga tretiraju kao obiteljsko nasilje prema starijima.
Da se žena s početka ovog teksta nije obratila pučkoj pravobraniteljici, ovaj bi slučaj, kao i tko zna koliko drugih, ostao dijelom onoga što nazivamo tamnom brojkom obiteljskog nasilja čije su žrtve starije osobe. Nasilje koje se oko nas svakodnevno događa i čije žrtve šute i ne prijavljuju ga iz neznanja, nemoći ili zbog stida jer su počinitelji najčešće njihova vlastita djeca, zetovi i snahe, unuci...
Međutim, i broj slučajeva prepoznatog i prijavljenog obiteljskog nasilja prema starijima u dramatičnom je porastu. U prekršajnim djelima nasilja u obitelji u 2021. kao žrtve toga nasilja spominju se 834 osobe starije životne dobi, što je 166 posto više nego prethodne 2020., kad je u vođenim prekršajnim postupcima bilo 314 žrtava obiteljskog nasilja starije životne dobi. Navedene je podatke Šimonović Einwalter preuzela iz službenih statistika Ministarstva pravosuđa i uprave. Međutim, napomenula je kako to Ministarstvo ne daje i podatke o ishodima vođenih prekršajnih postupaka - u koliko su slučajeva izrečene oslobađajuće, a u koliko osuđujuće prekršajne kazne te kakve su i kolike te kazne.
Zato, ističe pravobraniteljica, službeni podaci o obiteljskom nasilju nad starijima još uvijek ne omogućavaju temeljitije praćenje ni raširenosti obiteljskog nasilja nad starijima ni kažnjavanje te pojave. Kako bi se to postiglo, preporučila je Ministarstvu rada i socijalne politike osnivanje posebnog tijela koje bi pratilo pojavnost i raširenost nasilja nad starijima, kako u obitelji tako i u domovima za starije.
Jedna od njezinih preporuka je i provođenje dodatnih edukacija socijalnih radnika i policijskih službenika kako bi ih se bolje osposobilo za prepoznavanje različitih oblika obiteljskog nasilja nad starijim osobama i kako ekonomsko nasilje kao ono s početka ovog teksta ne bi tretirali kao obični imovinsko-pravni spor.
Čak 13 obiteljskih domova za smještaj starijih radi i nakon zabrane rada
I najnovije izvješće pravobraniteljice, baš kao i ona prethodnih godina, iznova se bavi obiteljskim domovima za starije osobe. Riječ je o privatnim domovima namijenjenim za smještaj do 20 osoba, nad kojima država već godinama ne provodi dovoljno učestale i redovite inspekcijske nadzore, a stariji nemoćni korisnici u nekima su izloženi grubom zanemarivanju, zlostavljanju, pa i pogibelji, kao u slučaju doma u Andraševcu gdje je prije tri godine u požaru poginulo šestoro za krevet vezanih i zaključanih ljudi. Ili u Dugom Ratu, gdje je prije dvije godine izgorjelo troje starijih štićenika.
Pisma koja su građani i lani slali pravobraniteljici govore o uvjetima u kojima starije osobe žive u nekim obiteljskim domovima za smještaj, a među njima je i ovo koje je uputila obiteljska prijateljica starijeg muškarca:
"Ivana i njezin brat su odlučili oca nagovoriti i smjestiti u starački dom. Ja sam bila zadovoljna jer čovjek voli društvo. Dobila sam njegov broj mobitela, pa sam ga nazvala da čujem kako je. Prilikom razgovora sam čula da netko jauče, a on je rekao da ima dva cimera u sobi koji leže zavezani i u bolovima. Žali se i na hranu, te da nema tuša i ne smije iz sobe. Napominjem da čovjek nije lišen sloboda i prava. Drugi dan sam nazvala, nije se javljao pa sam nazvala broj s interneta, tzv. upraviteljicu. Rekla je da ne može razgovarati sa mnom osim ako kćer ne odobri. Zvali su i moji susjedi neku večer i on je rekao da je dom mrtvačnica, a molio je susjeda i mene da što prije dođem po njega".
U izvješću za 2022. se ističe kako i dalje postoji problem ilegalnih obiteljskih domova za starije koji potencijalno ugrožavaju živote korisnika te da je u prošloj godini 13 obiteljskih domova, kojima je nakon inspekcijskog nadzora zabranjen daljnji rad, unatoč zabrani nastavilo raditi. U jednom takvom domu u Zagrebačkoj županiji inspektori su u ponovljenom nadzoru zatekli nepokretne starije ljude bez hrane i vode, higijenski teško zapuštene i prepuštene same sebi.
Vlasnica ilegalnog doma u Istri zapriječila je inspektorima ulazak u dom i odbila im dati podatke o bivšim i zatečenim korisnicima, pa su inspektori morali nazvati policiju da je privede.
Pučka pravobraniteljica navodi kako posebno zabrinjava upornost vlasnika obiteljskih domova da nastave raditi i nakon zabrane rada. Takvom ponašanju, ističe Šimonović Einwalter, doprinose preblage kazne koje nemaju odvraćajući učinak (isplati im se plaćati kazne i nastaviti rad), ali i činjenica da nadležno Ministarstvo javno ne objavljuje popis domova kojima je nakon inspekcijskog nadzora zabranjen rad. Članovi obitelji koji svoje starije članove smještaju u takve domove često se vode neistinitim informacijama na stranicama samih domova ili usmenom predajom, umjesto da im Ministarstvo rada i socijalne skrbi omogući jednostavan način provjere - objavi popis domova kojima je izrečena mjera zabrana rada i koji nemaju licencu.
Ponekad je i zastrašujuće, pokazuje to najnovije izvješće pučke pravobrantiejice za 2022. koje donosi prilično poražavajuće uvide o siromaštvu, nasilju i nebrizi koju trpe najstariji članovi društva, a pogovotovo kad obole i postanu ovisni o pomoći najbližih i šire zajednice.
Lani stariji sklopili 7.690 novih ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju
Ured već godinama prima pritužbe starijih osoba koji se žale da oni s kojima su sklopili ugovore o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju u zamjenu za imovinu, zanemaruju svoje obaveze prema njima. Prošle je godine u Hrvatskoj sklopljeno 7.690 novih ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Pučka pravobraniteljica, međutim, upozorava kako već sami nazivi ove vrste ugovora nisu dovoljno jasni jer se iz naziva ne vidi njihova razlika. Tako starije osobe koje ih sklapaju često nisu svjesne da među te dvije vrste ugovora postoje velike razlike.
Kod dosmrtnog uzdržavanja uzdržavatelj odmah po potpisivanju ugovora može imovinu primatelja uzdržavanja prenijeti na sebe, dok je kod doživotnog uzdržavanja prijenos imovine moguć tek nakon smrti primatelja. Stoga pravobraniteljica sugerira da se pri izmjenama Zakona o obaveznim odnosima izmijeni naziv ovih ugovora tako da iz njihova naziva bude jasno u kojem se trenutku imovina prenosi na uzdržavatelja, kao i da se uvede nacionalni registar ugovora o uzdržavanju.
Pučka pravobraniteljica već godinama upozorava da ugovori o uzdržavanju ne sadrže instrumente koje bi starije i nemoćne štitile u slučajevima kad ih pružatelj uzdržavanja zanemaruje i ne vodi brigu o njima. U rujnu prošle godine inicirala je izmjene Zakona o obaveznim odnosima kako bi se propisali zakonski instrumenti koji bi starije osobe bolje štitili pri sklapanju ove vrste ugovora, a Ministarstvo je u siječnju ove godine osnovalo radnu skupinu za izradu zakonskih izmjena.
Pravobraniteljca predlaže i da se zakonom propiše maksimalan broj ugovora koje može sklopiti jedan davatelj uzdržavanja. Tako bi se spriječilo djelovanje takozvanih profesionalnih uzdržavatelja koji sklapaju ugovore sa što više starijih osoba isključivo da bi se dokopali njihove imovine, pri čemu zanemaruju skrb o njima.
Poseban je problem, ističe Šimonović Einwalter, što u slučaju raskida ugovora o uzdržavanju, sudski postupci traju godinama, a za staru i nemoćnu osobu kojoj treba pomoć i skrb to je posebno teško. Prošle se godine njezinom uredu javila starija gospođa čiji sudski postupak za raskid ugovora o uzdržavanju traje već šestu godinu. U drugoj pritužbi starija građanka piše kako je gotovo dvije godine od podnošenja zahtjeva za raskid ugovora, sud zakazao tek pripremno ročište... Zato pravobraniteljica traži da se postupci raskida ugovora o uzdržavanju zakonom propišu kao žurni.
Poglavlje o pravima starijih osoba, uz ono o stanju o javnom zdravstvu, jedno je od najsumornijih u godišnjem izvješću o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u prošloj godini. Prema zadnjem popisu stanovništva, čak 22 posto stanovnika u Hrvatskoj starije je od 65 godina.
I dok je stopa rizika od siromaštva u općoj populaciji lani iznosila 19,2 posto, ona je znatno veća u populaciji starijoj od 65 godina i iznosi 32 posto. Za starije osobe koje žive u jednočlanom kućanstvu rizik od siromaštva je čak 55 posto, što je tri posto više nego godinu ranije. To znači da je više od polovice starijih od 65 godina koji žive sami, u riziku od siromaštva.