Otišao je. Na posljednji počinak pod Sutikvu. Dražen Duilo, naš kolega, novinar Slobodne Dalmacije i prijatelj.
Na Novom groblju u Solinu ispratili su ga u petak predvečer njegovi najmiliji, supruga Maja, djeca Antonio i Sunčana, obitelj, rodbina, prijatelji, kolege, suradnici...
I dok se sprovodna povorka polako okupljala, svak je onako potiho ima za nešto reć o Duilu, ispričat neku zajedničku anegdotu iz života ili s posla. Tako se i meni zavrtija film, jer kad sam stigla u redakciju bilo je nekako valjda predodređeno, da ka Solinjanka, nastavin njegovin stopama "pratit" naš Solin, piše novinarka Slobodne Dalmacije.
Malo osmijeha preko suza
Odrasta je Duilo i u Siveriću i Svetome Kaju, zna je sve o mistima svoga ditinjstva i mladosti. Još dok smo bili mladi, tek učenici novinarskog zanata, sićan se ako netko nešto ne bi zna o Solinu, kako se recimo zove ili piše koji kvart, samo bi ti rekli: "Pitaj Duila!"
Budući da je zadnjih desetljeća živija u Splitu, kada bi ušla u redakciju prvo šta bi me onako u šali, sa smješkom zna pitat: "Jel' pita ko za mene?"
I onda bi nas dvoje razmijenili šta novoga ima uz Riku, jel' kakav vridni ulomak izronija u našin Starinama, šta ima u kulturi, Domu Zvonimir, Tusculumu... Jedino nismo puno o balunu, ali zato je na ispraćaju bilo njegovih kolega, s kojima je nastavija igrat i u veteranima Solina, koji su mi prišapnili kako je Duilo čak jednon s klupe da gol. E, a kako to, to je već sad jedna druga priča, koja je, eto, kako san rekla, i na posljednjen ispraćaju navukla malo osmijeha priko suza.
Otkad su nan ono bila došla računala svi smo se morali prilagodit novon sustavu, novon tehnici...Jedanput vidin ja da on piše veliku reportažu, odma direkt na e-mail, jer smo dobili tek neki novi program, a ovako mu je valjda bilo zgodnije.
Kažen ja, videći da je skoro pri kraju: "Duilo, ako ti slučajno nestane struje ili se dogodi neki prekid, nestat će ti cili tekst."
"Ma, ne brini, neće, iman ja sve to u glavi!"
Najveća ljubav
To je bija naš Duilo, u notesu tek par crta ka podsjetnik, u glavi sve ostalo.
Od svoga kolege i novinara oprostio se ovom prigodom i Jadran Kapor, glavni urednik Slobodne Dalmacije.
- Dražen ne samo da je bio najbolji otac, nego je bio iznad svega pravi kolega, a onda i novinar. Novinarstvo je bilo jedna od njegovih najvećih ljubavi. Bio je majstor reportaže, ali je najviše od svega ipak volio pisati bilješke. To su najteže novinarske forme jer se u njima unosi čovjek. Kad čitate bilješku, čitate čovjeka. Nije lako meni, ni mojim kolegama oprostiti se od Dražena.
Danas smo se u redakciji svi isplakali, žao nam je što nismo imali više vremena za razgovore, druženje i kavu.
Dragi naš Dražene, želimo te pamtiti kao kolegu, kao oca, jer većini naših kolega si bio i mentor, mnoge si doveo u "Slobodnu Dalmaciju", a posebno pamte kako si se prema njima ponašao i kakav si prijatelj bio, a uz to, i na svoj dubok način, bio si veoma duhovit čovjek.
Adio Dražene, nikada te nećemo zaboraviti – poručio je Jadran Kapor dok su Pučki pivači zapjevali stare solinske napjeve prizivajući vječni mir.
Adio Duilo naš dragi, neka ti je laka zemlja pod Sutikvon!