Što god netko mislio o napuštanju nacionalne valute i uvođenju eura posve je jasno kako se radi o odluci koja zaslužuje ozbiljnu društvenu raspravu. No, kako bi trebala izgledati ta rasprava? Pitanje je važno s obzirom na službeni ulazak Republike Hrvatske u ERM 2 tečajni mehanizam - ireverzibilnu proceduru koja će automatizmom dovesti euro u novčanike hrvatskih građana čim se za to ispune numerički definirani fiskalni preduvjeti.
Dakle, s jedne strane, Hrvatska je de facto već donijela odluku o uvođenju eura, a istovremeno je s druge - suverenističke - krenula politička kampanja protivljenja tome, dijelom temeljena i na emotivnim tezama kako je nacionalna valuta pitanje koje nadilazi strogo ekonomsku diskusiju.
Logički slijed takvog narativa lako je predvidjeti. Nacionalna valuta je integralni dio nacionalnog suvereniteta i državnosti izborene u krvavom ratu. Napuštanje te valute utoliko predstavlja i prepuštanje dijela toga suvereniteta, derogaciju državnosti pa konzekventno i obezvređivanje svih podnesenih žrtava, što se ne može vrednovati isključio kroz financijski račun dobiti i gubitka. Ima li nacionalni ponos vrijednost? Ima li odustajanje od državnosti cijenu? I - kako će zavapiti nešto inventivniji domaći euroskeptici - ima li ova generacija pravo oduzeti budućim generacijama pravo da vode samostalnu monetarnu politiku?
Taj kontekst u kojem se pitanje konverzije kune u euro nastoji javnosti predstaviti kroz leću identitetske politike krajnje je toksičan. Naime, pitanje o tome je li za Hrvatsku i njezine građane bolje da kao sredstvo plaćanja koriste kunu ili euro nije ideološko i ne bi trebalo uključivati svjetonazorsku komponentu. To ne znači da građani Hrvatske nemaju pravo nacionalnu valutu smatrati neizostavnim dijelom suvereniteta, ali znači da se rasprava mora voditi na način da su ekonomski troškovi takvog suvereniteta vrlo jasno iskazani.
Jedna, u tom kontekstu, vrlo ilustrativna sličica hrvatskog monetarnog suverenizma mogla se naći u nedavno objavljenom izvješću Državnog ureda za reviziju o Strategiji upravljanja javnim dugom. Naime, iako suverena, hrvatska država iz godine u godinu troši veći iznos novca od onoga kojim raspolaže.
To onda rezultira potrebom da se razlika pokrije zaduživanjem, znatnim dijelom iz inozemstva. A iako suverena Hrvatska ima vlastitu nacionalnu valutu i vodi suverenu monetarnu politiku, strani kreditori o kojima ovisi da bi imala dovoljno novca za sve svoje potrebe novac joj posuđuju u vlastitim valutama. I tu onda nastaje pojava koja se naziva “valutni rizik”.
I taj rizik nije ništa specifično za Hrvatsku, mnoge države su mu izložene te njime upravljaju. Koliko dobro upravljaju ovisi o znanju, još jednoj važnoj, ali često zanemarenoj komponenti suverenosti. Jedna od metoda upravljanja valutnim rizikom su valutne swap transakcije, svojevrsno osiguranje kojim se dužnik zaštićuje od nepovoljnih promjena tečaja koje bi ga izložile neplaniranim gubicima. No, što ako se takva transakcija ne ugovori?
Prema nalazu Državnog ureda za reviziju, Republika Hrvatska je 2009. - usred globalne financijske krize - izdala desetogodišnje obveznice vrijedne milijardu i pol američkih dolara. Iz neutvrđenih razloga valutni swap aranžman nije ugovoren, a rast tečaja američkog dolara rezultirao je time da je prošle godine pri dospijeću obveznica kreditorima platila 2,66 milijardi kuna više nego što je od njih dobila te davne 2009.
Uz redovnu kamatu koju je plaćala svaku od tih deset godina. Za usporedbu, tih 2,66 milijardi kuna otprilike je dva puta više od prošlogodišnjeg budžeta Ministarstva kulture. Suverenost u tom slučaju ima vrlo mjerljivu cijenu. Netko bi mogao reći da taj trošak zapravo nije cijena koju plaćamo zbog nacionalne valute, već trošak izazvan nemarom ili nekompetentosti ljudi koji su aranžirali obvezničko izdanje bez valutnog swapa. Ipak, i to je dio iste priče. Vrijednost suvereniteta ne bismo trebali ocjenjivati temeljem njegovog teoretskog potencijala, već isključivo temeljem forme u kojoj se materijalizira.
Kao što hrvatska kuna zapravo ne predstavlja ništa više nego jedinicu vrednovanja razmjene roba i usluga, tako ni monetarni suverenitet ne bi trebao predstavljati nekakvu totemiziranu apsolutnu društvenu vrijednost, nadređenu egzistencijalnom prosperitetu članova tog društva. U kontekstu odlučivanja o uvođenju eura utoliko postoje dva pitanja. Prvo je hoćemo li s eurom imati viši životni standard nego s kunom? Tek kad dobijemo odgovor na to, možemo odgovoriti na drugo: Koliko smo spremni platiti za to da budemo suvereni?