Hrvatska politička peškarija u kojoj su plameni jazavci, herojski zečevi, piromani, šmrkavci, naricatelji, mađarski potrčci... u 'glavnim ulogama' u najnovijem teatru apsurda. No, imaju sve manje 'gledatelja' među građanima jer je sve više onih kojima život piše uglavnom tragedije u ova krizna koronaška vremena. Svakoga dana nakon objave najnovijih brojki o zaraženima u Hrvatskoj optimizam pada i ponestaje volje za slušanje nadmetanja u verbalnoj gimnastici onih koje su izabrali da ih vode u budućnost, a ne u opskurnu kavansku retoriku koja traje danima.
Ovršeni se boje svakog zvona jer nisu sigurni hoće li sutra morati prespavati ispod mosta. Sretno zaposleni nisu sigurni da će za koji dan imati gdje raditi. Brojke zaraženih koronavirusom ne prestaju rasti. Bolnice se opasno pune i prijete da bi se mogao tražiti 'krevet i doktor više'. Bolesni svakodnevno slušaju da bi bolnice mogle ostati bez lijekova. Roditelji se užasavaju lockdowna škola jer im nema tko čuvati djecu. Puno problema navalilo se na sve manje izdržljiva leđa običnih građana koji sve češće traže akciju u kojoj bi i sami rado sudjelovali kad bi im se pružila šansa. No, umjesto optimizma i akcije, nudi im se 'zaborav' kroz retoričku zabavu za koju nemaju ni živaca ni vremena.
Naime, u koronakrizi puno se brže otkrivaju problemi za čije rješavanje treba brza reakcija. Primjerice, zadnjih tjedan dana 'u izlogu' je moguća nestašica lijekova koju su najavile veledrogerije. I to samo po sebi ne bi bila novost jer se i ranije živjelo dijelom 'u redu' opskrbe lijekovima pa onda 'u redu' pritiska da se dio duga plati. U 'povuci potegni' igri uglavnom bi vuk na kraju bio sit, a koza cijela. No, ovoga puta dugovi su eskalirali do granice za koju veledrogerije tvrde da je više ne mogu podnijeti jer zapravo sve što su isporučile bolnicama nije plaćeno pa 'mole' barem trećinu para. S druge strane, u proračunu je i bez toga 'propuh' pa je teško naći kune da se začepi barem dio dužničkih rupa.
No, u toj svakodnevnoj jadikovki hrvatskoga zdravstva oko plaćanja i neplaćanje, imanja ili neimanja dovoljno para zapravo 'ponavlja se razred'. Naime, teško je reći koliko vode mora proteći ispod savskog mosta da bi se konačno shvatilo da zdravstvo, ali ne samo ono, traži reforme koje se ne događaju. Ne želi se priznati da je zdravstveni 'car' gol i da u ova krizna vremena dolaze na naplatu sve nelogičnosti, neumjerenosti, nekompetentnosti voditelja sustava na svim razinama. Dok traje pošast korone, neki rade do krajnjih granica izdržljivosti, daju zadnji atom snage i znanja građanima i za to niti jesu niti će biti nagrađeni (ne samo novcem).
Istodobno, neki šefovi mjesecima vode svoje klinike, zavode, odjele preko laptopa jer 'boje se korone' pa ne bi u bolnice. Neracionalnost je vidljiva i u činjenici da Hrvatska i dalje ima bolnice u prosjeku na 31 kilometar, a prosjek EU je 77 kilometara. Dupliciranje djelatnosti, pa i tripliciranje i mizeran broj pacijenta također nije rijetkost. Neizvršavanje posla za koji su bolnice plaćene postao je 'standard'. Sve se to tolerira i plaća pa onda ne čudi da 'nema ni za lijek'. Također, ni država koja bi trebala biti primjer da se drži zakona 'kao pijan plota' to ne čini pa u sustav stigne tek malo više od polovice njezina duga.
Sve u svemu, građani su poput Joba, strpljivi, ali ne i spašeni od onih koje su birali. Umjesto toga, prisiljeni su slušati verbalne eskapade koje navodno vode u rješenje. Čega?
Građani su prisiljeni slušati verbalne eskapade koje navodno vode u rješenje. Čega?