Neopisivo je popularno vjerovati da su društvene mreže strašne. Baš kao što je nekad bila televizija. Kvare našu djecu, kradu im dušu, igraju prljave igre s njihovim mozgovima. Šalju im (nam) subliminalne poruke o tome što kupiti, što poželjeti, kako izgledati, kako glasati.
Troše naše novce bez našeg pravog pristanka, kradu naše podatke bez naše spoznaje, i s njima stvaraju ogromnu nevidljivu mrežu nove vrste trgovanja. Tihu, kao i sve drugo podmuklo i zaista opasno. Pokvarenu, prepredenu hobotnicu koja će od vas uzeti svaki djelić identiteta, svaku misao, čak i onu koju imate prije no što se rodite, čak i onu podsvjesnu, koja goni vaše prste na scroll ili click dok mislite da mislite na nešto stvarno, i iskoristiti je da biste (p)ostali robinja kapitalizma koji se od nuspojave demokracije do danas pretvorio uz gramzljivog diva koji nas sve voda kao medvjede na lancu i tjera da plešemo za pare.
Red je, čini mi se, da netko kaže i javno što su društvene mreže uradile za sve nas. Feminizam je mnogo dobio s pojavom socijalnog povezivanja te vrste. Imidž koji je cijelom ideološkom pokretu u jednom trenu bio nezasluženo i neopravdano loš, preokrenuo se dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da su se žene spojile na način koji im je prije pojave Facebooka i Twittera bio nemoguć, jer su ograničeno putovale, čitale vijesti, upoznavale nove ljude.
Dijeljenje iskustava u stvarnom vremenu pokazalo se presudnim za novi, prilično snažan val ženskog pokreta: žene su spoznale da je ono što je do sada bilo osobno, stigmatizirajuće i ponižavajuće iskustvo, o kojem se ne govori i od kojeg se bježi, preko noći, zahvaljujući u prvom redu Twitteru i hashtagu #metoo pretvorilo se u generalnu spoznaju da smo sve proživjele neki vid seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja, te samim time u zajednički identitet i povezivanje kroz njega.
Snaga oslobođenja koje je nastupilo utkana je u svaki pomak kojem svjedočimo ovih dana. Druga je snaga moć zajedničkog djelovanja. Dostupnost interneta dovela je do lakoće povezivanja u grupe. Prosvjed koji je #spasime organizirao u ožujku 2019. gotovo se u potpunosti organizirao putem društvene mreže Facebook, kao i prosvjed koji je uslijedio samo nekoliko mjeseci kasnije, onaj #zadjevojčice.
Pandemija je dodatno zakucala sociološka kretanja: internet je i službeno postao mjesto radnje naših života, pa su panel-diskusije, okrugli stolovi i rad na ženskim pravima i ženskom pokretu premostili prepreke poput skupih putovanja, nedostatka sredstava za plaćanje prostora i izostanka s posla i iz obitelji. No, nije samo ženski pokret profitirao ovim raspletom događaja u civilizacijskom napretku. #blacklivesmatter organizirali su se usred pandemije online. Beogradski prosvjedi isto.
Moje je prijatelje koji pasionirano prate gospodarstvo, pa samim time i zbivanja na Wall Streetu, neopisivo uzbudio fenomen koji se u posljednje vrijeme, predvođen Redditom, događa, a koji je nekidan eksplodirao i dobio i svoju materijalizaciju u - možda trenutačnom, ali simbolički jako važnom - spašavanju GameStopa, lanca dućana videoigricama, specifičnim taktiziranjem amaterskih brokera okupljenih online.
Senatorica Warren i mlada zvijezda američke politike Alexandria Ocasio-Cortez odmah su reagirale na činjenicu da mladi na ovaj način pokušavaju upozoriti na tiraniju koju je već tematizirao pokret Occupy Wall Street, za vrijeme posljednje recesije, čija se impotencija, nažalost, pokazala upravo na nedostatku pravog mehanizma borbe.
Na spomenutim društvenim mrežama mogu se pročitati osobna iskustva mladih koji izražavaju neposluh (a kroz neposluh i stav o staromodnom Wall Streetu koji novac poreznih obveznika praktički tretira, citiram, kao osobni kazino) prema financijskom sustavu koji smatraju dozlaboga nepravednim, pa tako svjedoče o propasti svojih roditelja, novaca koje su oni planirali stavljati sa strane za njihovo obrazovanje, i o sličnim, malom čovjeku (što je možda ključno za ovaj fenomen) poznatim životnim problemima.
Taj je cijeli pokret nevjerojatan baš zato što je u potpunosti vidljiv vid građanske borbe koja se opet okupila putem spajanja preko društvenih mreža. I koliko god su kritike po pitanju naše privatnosti upućene Zuckerbergu i ostalim moćnicima te scene opravdane, toliko je i nepošteno ne priznati snagu koju je - a ovo pišem s posebnim sladostrašćem - narod dobio kroz mogućnost dijeljenja znanja, alata, iskustava i informacija putem istih.
I kako je 2020. život preselila na world wide web, u bizarnom ali i čudesnom zaokretu kojeg se ne bi posramila ni jedna američka akcijska drama visokih uloga iz kinematografije dvijetisućitih, tako je narod doista dobio prostor za djelovanje kakav - osim ulice, ali ona je prljava, nezgodna, podložna nasilju - dugo nismo imali prilike vidjeti. I prava regulacija interneta, naravno, nadoći će tek kad bude nužna za kontrolu našeg djelovanja, što ljudskopravaškog, što financijskog, što političkog, jer će vladajuće strukture brzo spoznati da su društvene mreže prostor kojim nas mogu zaustaviti i obuzdati.
Međutim, dok se to ne desi, one su prostor u kojem razne inicijative, nastojanja, borbe i promjene mogu biti rođene, stvorene, smišljene, razni valovi revolucija pokrenuti.
Na određeni način društvene su mreže mjesto za novu snagu široke mase, nova vrsta ravnopravnosti. I sve ono što nam, s pravom, smeta kod besmislenih društvenih komentara ispod tekstova čija je svrha samo izbacivanje osobnih frustracija, pokazalo se kao prednost po pitanju pokreta koji koriste demokratičnost interneta za borbu za ljudska prava. Prava naroda, na način koji novo (vrlo?) doba to može podnijeti.