StoryEditor
PIŠE JELENA VELJAČA

Poruka ‘estradi‘ da malo vade krumpire jednaka je citatu koji pripisuju Mariji Antoaneti

Neka frustrirana osoba pomislila je kako bi rado kaznila Ninu Badrić za njezin talent radom u polju, kao da je to najgore poniženje
Jelena Veljača
 Neja Markicevic/Cropix
Objavljeno: 02. kolovoz 2020. 18:07

U klasičnoj maniri internetsko-komentatorske neduhovitosti, netko je mislio da će pjevačicu Ninu Badrić “spustiti” ponudom da “ako nema posla, krene kopati krumpire”. Bilo bi zgodno da je, opet u klasičnoj maniri smrti u internetskom međuzemlju u kojem se sve može izreći i gotovo ništa osim doslovno izravne prijetnje ubojstvom (a i u tom slučaju rijetko) kazniti, ta budalaština umrla smrću bržom od one koja sustiže vinske mušice, i to bi se sasvim sigurno i dogodilo da nije poznatog iako nikad do kraja protumačenog jala prema svima koji egzistiraju u javnom prostoru, i da se screenshot tog komentara nije podijelio brzinom svjetlosti stotinu ako ne i tisuću puta. Internet doista podnosi sve: glupost, neukost, teorije zavjere, indolentnost, nedostatak stila, kriminalna djela, tračeve, uvrede.

Tako je i do mene stigla ta “šala”: u nekoj davno zaboravljenoj rođendanskoj grupi pronašao se pak netko tko je smatrao da je autor ili autorica “brutalnog super cool” odgovora Nini baš fora, ili možda čak i “u pravu” (što god biti “u pravu” značilo), i podijelio tu nevjerojatno okrutnu bedastoću među ljudima koji se velikom većinom također bave performativnim umjetnostima, i koji bi valjda, zajedno s Ninom, koja je, pretpostavljam, samo metafora za ostatak nesposobne, razmažene, obijesne, odurne estrade koja mi jesmo, mi koji zauzimamo javni prostor poštenom narodu koji radi ozbiljan posao, poput kopanja krumpira, ili, štojaznam, bilo čega manje glamuroznog od turneja, pogađanja nevjerojatnih tonova, zabavljanja publike, humanitarnih koncerata, nastupa s filharmonijom, i slično.

Mi smo, dakako, problem, kad se borimo za svoje poslove: ne samo zato što se o poslu “estrade”, glumaca, glumica, pjevačica, pjevača, pratećih bendova, pratećih vokala, statista, cijelih setova, spisatelja, autora, nezavisnih producenata, slobodnjaka, akrobata, plesača, šminkera, kostimografa, stilista i tehničara ne zna dovoljno, već velikim dijelom i zato što je puno lakše zrcaliti svoju frustraciju u one koje se dobrovoljno, ili prirodom posla, izlažu. Nina ili Estrada, jer se u ovoj priči konkretno prozvano lice stapa u jednu amorfnu sliku mase nas koji orgijamo dok nam se može, a kad je panika, kao, primjerice, sada kada hara Covid-19 i sve što je svijet spopalo uz taj virus, histeriziramo kako posla nemamo i ne znamo kad će ga biti.

Naravno da nitko odgovoran ne misli da bismo, unatoč potencijalnoj katastrofi scenarija a la Bergamo, trebali organizirati masovne partije na kojima nadrogirani disko džokeji, zaraženi dakako, prvo piju iz ogromne boce šampanjca pa zatim istom polijevaju maloljetnike, i naravno da se svi slažemo da su koncerti zabavnog karaktera trenutačno vrlo zeznuta stvar za organizirati, i nadam se da su minimalističko otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, Motovuna, otkazivanje Pule, bizarne premijere pod maskama, pokazali nekome osim nama u incestuoznom kazališnom echo chamberu da doista pazimo na svoju publiku, pokušavajući istodobno spasiti ne samo svoje poslove, nego i svoju egzistenciju.

Gadno je vrijeme za sve koji rade za publiku i zbog publike, i koji ovise, barem u sustavu vrijednosti koji nam je do danas poznat, o masovnosti posjećenosti, i mislim da ne postoji osoba u tom sistemu koja nije toga svjesna i koja ne želi, iz dubine duše, da se pronađe ili cjepivo ili magična formula za uspješno nastavljanje sezone: koncerata, festivala, nastupa, predstava, revija, i, uvjeravam vas, kad te iste osobe paničare oko toga što će se dogoditi njihovim zanimanjima i hoćemo li ikad više bezbrižno na scenu postavljati Prizore iz bračnog života, ili piti zagrljeni na koncertima, bilo Nine Badrić, bilo nekoga koga vi slušate, ne rade to zato što su navikle na život na visokoj nozi ili zato što misle da su važniji od bilo koga drugoga kome je egzistencija potencijalno ugrožena i sada, ali i prije korone.

Naime, postoje naprosto ljudi talentiraniji od prosjeka, bili oni Miki Manojlović ili Nina, postoje ljudi koji nas zabavljaju, tješe umjetnošću, koji stvaraju da bismo u bolestima, karantenama, bolnicama, čuvanjima trudnoća, na samrti ili u prekooceanskim letovima kojih se bojimo mogli uživati u umjetnosti, a ne samo u pireu od krumpira (koji jako volim, da ne bi ispalo da diskriminiram jela od krumpira ili krumpir per se). Oni nisu na tom mjestu zato što su nešto oduzeli slavonskoj ravnici, ili zato što sami sebe smatraju važnijima od zdravstvenih radnika, i nisu uplašeni za svoj posao i egzistenciju zato što se boje da više nikad neće moći kupiti dizajnersku torbicu, nego zato što se - boje. Ta ideja koja se već neko vrijeme, ili oduvijek, nisam ni sama više sigurna, provlači kroz mentalitet građanstva koje komentira vijesti, da su estradnjaci ne samo dno s dna kaljuže, ne znam doduše po kojem kriteriju, valjda moralno (rastave, samostalni životi žena, odabir karijere ispred patnje u zlostavljačkom odnosu, nastavite niz, ovo su samo moje pretpostavke), već i potpuno nezasluženo na mjestu gdje jesu.

Neka malo vade krumpire, zapravo, misao je jednaka ozloglašenom citatu koji se pripisuje okrutnoj Mariji Antoaneti, a glasi: “Neka jedu kolače”. I nije važno što ga Marija vrlo vjerojatno uopće nije izrekla: bila je obijesna, indolentna, nesvjesna gladi i užasa u kojem joj narod živi, pa je sasvim logično bilo za pretpostaviti da bi mogla pomisliti kako je jednostavno rješenje za one koji nemaju koricu kruha - macaron od ruže. Jednako tako, neka bedasta i frustrirana osoba pomislila je kako bi rado kaznila Ninu za njezin talent, sjaj, dugogodišnju karijeru, privilegij za koji se teško naradila, pazite, okopavanjem krumpira, kao da je rad u polju najgore poniženje koje se može smisliti, i kao da bi se radnim akcijama te vrste trebalo kazniti sve nas koji plačemo za pozornicama i publikom dok “obični ljudi” skapavaju od rada i gladi, zaboravljajući pritom da je svaki performans, bio on za samo specifični sloj razumljiva umjetnost poput, primjerice, rumunjskog novog vala ili pak odlična pop glazba za mase, namijenjen publici. I onoj koja kopa krumpire, i onoj koja radi pire, i onoj koja čeka da završi karantena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. kolovoz 2020 18:32