Nakon duge i teške bolesti jučer je u Zagrebu preminuo Gojko Marinković (72), svestrani novinar i urednik, zanatlija starog kova vizionarski učahurenog u moderno novinarstvo i jedan od simbola zagrebačkog Danasa.
Za Gojka Marinkovića novinarstvo je bilo doista sve. Davao se bespoštedno novinama, novinarstvu i kolegama, bez obzira na posljedice. Nije se štedio do kraja i ustrajno je zagovarao svoje stavove s kojima ste se mogli ili niste morali slagati, ali ti stavovi uvijek su bili na tragu dobrobiti bilo struke ili općenito društva. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko rekao je da je Gojko bio i ostao jedan od najbriljantnijih novinarskih umova i najveći talent svoje generacije. "Hvala mu na svemu što je dao za novinarsku profesiju", rekao je Zovko.
Gojko Marinković rodio se 24. lipnja 1949. u Ninu. Osnovnu školu završio je u Ninu, a gimnaziju u Zadru. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Novinarstvo mu je suđeno od malih nogu, jer potječe iz novinarske obitelji. Naime, njegov otac Nikica bavio se novinarstvom, a kasnije i brat Jadran. U novinarskim vodama je od 1971., a počeo je kao suradnik u zagrebačkom uredništvu Borbe, gdje je radio od 1971. do 1979., kada je prešao u Vjesnik. Bio je član unutarnjopolitičke rubrike i pisao u prilogu Sedam dana, navode iz HND-a. Kada se 1982. pokretao kultni tjednik Danas, bio je u pokretačkoj novinarsko-uredničkoj ekipi, i to 10-godišnje razdoblje bit će najplodnije godine njegova novinarskog i uredničkog rada. Od 1991. radio je kao slobodni novinar. U tjedniku Novi Danas radio je 1992., gdje je bio zamjenik glavnog urednika. Bio je i urednik u Pečatu 1994. te pomoćnik glavnog urednika novog Fokusa 2000. Godinama je bio aktivan u HND-u, a bio je i najdugovječniji urednik glasila Novinar. Godine 1989. dobio je godišnju nagradu HND-a.
Bio je gromovita jezika u raspravama, ali dobronamjeran i spreman pomoći mlađim kolegama. Boljelo ga je što ga nakon umirovljenja nitko ne pita za mišljenje, kao i mnoge legende. Često nam je na novinarskim okupljanjima govorio da je najvažnije štititi struku, a ne interese politike ili ekonomije. Njegovu poštapalicu "Kad sam ja radio novine, to se nije moglo dogoditi" shvatili smo tek pod stare dane.
Ali kad smo se šalili na njegov račun ponavljajući to njegovo papagajsko "kad sam ja", i njemu bi se se oteo osmijeh s lica. Takav je bio Gojko - čangrizavac na rubu praska u smijeh. Obožavao je more i svoju barku, pa nije ni čudo da je njegova posljednja želja da životni put okonča u obiteljskoj grobnici u Ninu. Neka mu je tamo mirno more.