Kakva li su to vremena došla, pomislila sam dok sam u prolazu pokraj kćerkine sobe vidjela svoju jedinicu kako brzim, energičnim pokretima tipka po tipkovnici kompjutora. Na licu joj je lebdio odsutan osmijeh, što je bez sumnje značilo da se dopisuje s nekim posredstvom Interneta. U moje vrijeme su mladi izlazili, zabavljali se. Ne volim razmišljati o sebi kao o staromodnoj osobi, ali nikad nisam podržavala takav virtualni oblik druženja.
- Sandrice – zazvala sam je zastavši na poluotvorenim vratima. Tamnokosa rudlava glava nakratko se okrenula prema meni, da bi se odmah potom usredotočila na ekran.
- Sandra! – ovaj put sam zvučala oštrije. – Petra te opet malo prije zvala. Zašto joj se nećeš javiti?
- Dobro, dobro – promrmljala je ne prestajući tipkati, sad još i brže...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....