Klišej je, ali ako ste dosadno uporni, zaista možete biti sve što poželite - i likovni kritičar, i predsjednica, i profesionalni preživljavač, i reporter Narodnih novina. Ma i geometar i komunalni redar i pomorac u jednom. Možete, kao junak ove priče s tisućama milja udaljenog tankera, negdje u Sueskom kanalu, paziti da ne “zafali” kontejnera na periferiji Splita i slati Gradu obavijesti o nepropisno parkiranim vozilima u ulici čije ime ni taksisti pred mirovinu ne znaju.
Njegovo oružje je tipkovnica, a misija zatrpati nadležne sa stotinjak apela dnevno, s mailovima punim dokumenata o kršenju komunalnog reda.
A bila je to obična lipanjska večer kad je u brodskoj kabini pored bučne strojarnice kažiprst umočio u motorno ulje i povukao ispod svakog podočnjaka po jednu masnu crtu. S dva čišća prsta otvorio je laptop. Svjetlo ekrana obasjalo je Komunalmanovo lice. Anonimni junak, hrabar i snažan ratnik u uzbudljivoj potrazi za infrastrukturnim problemima, nastalima divljom gradnjom betonskih favela. Daleko je on sada od rodne Kile, Karepovca i Dračevca, ali u domovini ima saveznike. Oni kamerama jeftinijih modela mobitela snimaju tko je od susjeda parkirao na nogostup gdje nije smio, čija je tetka deset centimetara od ulaznih vrata ostavila cigle kad je zidala kamin i tako beskrupulozno uzurpirala gradsku površinu.
Noćna patrola
Polemiziraju žustro kako se moglo dogoditi da su nadležni dozvolili da vozni red na autobusnoj stanici izblijedi. Sve dokumentiraju ti hrabri momci, kad susjedi hrču, oni se vozaju polako, klizeći ugašenih svjetala po vrlo kratkom Putu Svetog Ižidora - ucrtavaju u bilježnicu na crte skicu kvarta i drugom bojom ističu točke gdje lampe na rasvjetnim tijelima ne gore. Notiraju nedostatak prometne signalizacije. Šalju to sve velikom Komunalmanu, a on objedini u mail i proslijedi na četrdesetak adresa. Stotinjak puta. Zaredom. Svima - od gradonačelnika do novinara lokalnih TV postaja, od ekipe iz Provjerenog do komunalnih redara. Označi da je prioritet visok i zatraži potvrdu o čitanju. I onda čeka. I ako mu nitko ne odgovara, udara još i jače, samo šalje, prosljeđuje, kopira pa lijepi, Ctrl+A, enter! U potpisu uvijek stoji Marko Županović.
- A, to je opet onaj luđak... - ljubazno je u telefonsku slušalicu dijagnosticirala djelatnica Grada Splita nakon što smo je obavijestili da smo potaknuti njegovim tisućitim po redu apelom mi njima sad poslali upit. Vezan, očekivano, za nedostatak oznaka glavne i sporedne ulice na Kili. Da se kolutanje očima može čuti preko telefonske slušalice, vjerujemo da bismo ga zabilježili.
Županoviću, odnosno Opet-onom-luđaku, nadimak su u gradskoj upravi dali jer njihove umorne redare zamara i maltretira dopisima s točno ucrtanim prikazima, fotografijama, kartama, katastarskim obilježjima, snimkama iz satelita i s Geoportala, koje dokazuju uzurpaciju javne površine. A evo kako on sam to vidi:
- Godinu nakon postavljanja vodovodno-kanalizacijske mreže, nadležne službe još nisu asfaltirale cestu u punoj širini jer pojedinci prisvajaju vlasništvo svih građana, gradsku prometnicu. Postavljaju na nju zidove! Mi tražimo samo da se cesta vrati u prvobitno stanje. A nisu se udostojili ni riješiti znak zabranjenog parkiranja na “T” križanju, iako su upoznati sa situacijom. Pitam ih, zašto uporno izbjegavaju provoditi zakon? - logično će i razumno u svom dopisu Županović. Ma sebi čak daje za pravo zazivati povratak davno obećanih kontejnera u njegovu ulicu!
Građanin petog reda
Potlačeni komunalci koji su primorani onda sve te mailove brisati, jer život je težak i gadan je to posao, čak su ga zvali u dva navrata na sastanak. Kako je Komunalman prema mnogim teorijama zaista na brodu, poslao je prije mjesec dana, priča nam Damir Babić, pročelnik Upravnog odjela za komunalno redarstvo, “osobu koja ga predstavlja”. S “osobom” su za istim stolom sjedili više od dva sata, u oči se gledali, no ime nisu zapamtili. Niti je itko od njih zapisao broj mobitela na neki okrajak nebitnog papira, a čak ni na portirnici, gdje je obavezno pokazati osobnu iskaznicu, ne mogu otkriti identitet.
- Nama je bilo bitnije da saslušamo prijedloge nego da pamtimo ime. Ma bio je to čovik od možda 42, 43 godine, 190 centimetara visok i plavkast - prisjeća se Babić, onako kroz maglu.
- On nama piše navečer i blagdanima jer po danu nema vrimena, zato sumnjamo da je pomorac. Od 80 do 100 mailova je dosad posla na hrpu adresa sve odjednom, stavi i po 30 primatelja! Ali znan ja k’o bi to moga biti. Jedan se ranije žalio da su rasvjetni stupovi na Kili postavljeni direktno na nogostupima, a da ne bi smili biti tako po sredini, nego uz kraj. Mislin da je on taj... - otkriva nam šef komunalaca pa pojašnjava da je onako, fizički, riječ o starijem, krupnijem i proćelavom junaku. Nije nam šapnuo ime, pa smo pokrenuli i mi svoju istragu.
Najprije smo samog Komunalmana pitali da nam oda pravi identitet, ali nije htio, iz razumljivog razloga.
- Rado bih se našao s vama, ali s obzirom na moju vrstu posla i obveza, nažalost, za to ne bih imao vremena. A i kada bih ga našao, šetati s novinarom po Kili i ukazivati kako gotovo svaki pojedinac svakodnevno sve više uzurpira javno zemljište, i da to isto fotografiramo, mislim da bih se zamjerio gotovo svim susjedima - priznaje nam heroj ulice, i moli nas da identitet građanina petog reda sakrijemo. Je li rekao petog?
- Da, petog, jer prilikom legalizacije objekata svi udaljeni manje od 500 metara od odlagališta Karepovac spadali su u petu kategoriju legalizacije. Eto, da povoljnije prođemo jer nama smeće svih stanovnika Splita, ali i ostalih gradova, smrdi već desetljećima - odgovara nam junak iz Bruxellesa.
Da, upratili smo mu IP adresu iz mailova i u nekoliko jednostavnih klikova otkrili najnoviju lokaciju. Znamo i mi poneki trik! A dopisi koje nam je slao prije nekoliko tjedana, stizali su iz Kalifornije. Ne budimo ludi, kad već idemo u krajnosti, dali smo provjeriti i popis birača pa se uvjerili da imena Marko Županović - uopće nema.
Na ljubljenoj mu Kili oko Komunalmana stvorila se čitava fama, susjedi se pitaju tko je zapravo iza maske superheroja. Jedni da mu se od srca zahvale, a drugi da se, je li, baš i ne zahvale. Šjor Stipe Lendić, kojeg smo zatekli u okopavanju staklenika, spada u ove prve. I pokrenuo je i on vlastitu istragu.
- Ma pita san ja fratra, on nikad čuo za njega, a ako te fratar ne zna... Gleda san i u dućanu nikidan doli, niko to ime, ništa, nula. Nijente! A sumnjan na ovoga jednoga pomorca, iskreno, mislin on je najveći dio godine na brodu, tu su mu žena, sin i ‘ćer, imaju od 20 do 30 godina... - šapće nam barba da ne čuju baš svi, pa nudi rajčicama, dok govori da su mu rekli kako se snimke s Geoportala koje dobročinitelj koristi, ne mogu tumačiti kao ispravne.
- Stanje ti na terenu može uvrdit’ jedino đeometar!
Ostali stanovnici periferije nisu baš bili od priče, možda zato što je dio njih i imenom prozvan u ovom internetskom ratu. Zato smo mi okrenuli jedini broj u telefonskom imeniku pod slovima Marko Županović. Znali smo u startu da taj nije onaj naš, prejednostavno bismo ga dobili, al’ valjalo je igrati na sigurno:
- Vi ste nam slali one mailove, jel’ tako? - ovaj se očekivano zabunio.
- Jaaa ne - odgovara.
Pravi identitet
Dalje tražimo informaciju, zna li još kojega Marka Županovića, osim sebe samog?
- A pa ima ih, ali ja ih baš ne znan, mi smo doli iz Rogoznice, svako drugo ime je ili Ante ili Marko. A imate li adresu ili nešto?
- Nama triba onaj šta na Kili živi.
- Na Kili, na Kili, na Kili... - češka se po bradi krivi Županović i odjednom mu sine:
- Ima! Mislin da ima. Neki šta mu je dide pokojni kuću gori radio, moga bi on imat tridesetak godina, ako je to to. Pradide mu je sta u Mitničkoj ulici 2, a moj stric koji se isto zva Marko, sta je tamo. Nismo ti mi nešto u dobre, ne viđamo se, ne družimo pa ne znan ko bi moga njegov broj imat - obavijesti nas pogrešni. Čitav taj razgovor bio je pogrešan. Zahvalimo se
i ljubazno pozdravimo.
A zvala je i kolegica prijateljicu kojoj je na ulaznim vratima stana ugravirano Županović, ali vrata su nova, zgrada je stara tek godinu dana pa ne zna nikoga.
S interesima sličnim Komunalmanovima, okupila se udruga Istok Splita. Matu Vukušića, predsjednika, pitamo odmah u glavu, ima li njegov broj mobitela?
- Nemamo, nemamo, nažalost.
- A jel’ vi njega znate? - sad već otvaramo karte, pa se i Vukušić zagonetno nasmije - Ne, ne znamo ga. Nitko iz udruge ga ne poznaje, družimo se samo kroz one mailove - govori nam. On misli da je stvaran. Da mu je to pravi identitet, i da je stariji čovjek, rođen 1955. godine.
Kakav god da bio, ovaj level građanskog aktivizma i lokalpatriotizma teško da će itko nadmašiti. Dobro, on je špija i hulja, i istina, koristi lažno ime, ali možda baš ovdje cilj opravdava sredstvo.