Drvene kuće od debele hrastovine, sagrađene u Ravnom Rašću, dva su stoljeća odolijevale vremenu. A bilo je tu svačega - samo u zadnjih stotinu i nešto godina dva svjetska rata i Domovinski rat. Niti da su okrznute bile. Razoran potres u 23 je sekunde bio dovoljan da njihovi stanari ostanu bez doma. Privremeno ili zauvijek, ne znaju.
Iz kuće bi morao iseliti i Dragan Adžić (56). No, on i supruga Seka nemaju gdje. U automobilu više nije za spavati, pa je stara majka od 94 godine otišla kćeri u Solin, a oni liježu i bude se u Draganovoj rodnoj kući. Kad pogledaju kroz prozor, pogledu na šumu preko ceste smeta crvena naljepnica. "Neuporabljivo", piše.
U svojoj kućici stoji Garo, čini se mješanac njemačkog ovčara. Vidimo mu samo noge, neće vani. Boji se potresa. Ni mačke iz susjedstva od 29. prosinca ne dolaze. Gipsani patuljak stoji uz trijem.
Najtužnija vijest
Dragan i Seka riskiraju tu živu glavu.
- Tri večeri smo bili u jednom praznoj kući, prizemnoj, gdje se moglo biti. Sad je hladno. Spavamo u automobilu kad god možemo, ali baš je stisnula zima. Pa ne može čovjek izdržati i uđe u kuću. Kućice ili kontejnera nemamo. Dvaput su nam obećali, privatno i gradska vlast, ali eto... valjda ima onih kojima su preči - strpljiv je Dragan.
Njegova se kuća ni ne čini da je u lošem stanju. Stara ljepotica, Draganov djed ju je kupio od nekog Vrhovca, i dalje je "na nogama". Mislio je tako i Dragan.
- Je se malo nagnula, žbuka je otpala, zidovi i strop su oštećeni. Ne izgleda strašno, ali statičari kažu da jest, da se statika skroz narušila i da je kuća neupotrebljiva za stanovanje. Najtužnija je to vijest koju sam u životu čuo - objašnjava Dragan.
Teško mu to pada. Tu je cijeli život. Tek je poslije rata bio četiri godine u izbjeglištvu pa se vratio doma. Nije više odlazio jer su roditelji bili sve stariji i bolesniji. Otac Ilija umro je 2013. godine.
I slavna je njegova kuća bila. Cijela Jugoslavija vidjela je kuću na adresi Ravno Rašće 115. Na velikom ekranu, 1971. godine, U toj su kući "živjeli" imenjaci Boris Buzančić i Dvornik, Inge Appelt, Ivica Vidović... Domaćin im je bio Antun Vrdoljak. Tu je snimljen jedan od klasika hrvatske kinematografije, ratni film "U gori raste zelen bor". Film su voljeli i kritika i publika. Dragan Adžić je bio oduševljen filmskom ekipom u svom dvorištu.
- Boris Dvornik sjedio je tu na klupi, pripremao se napad, a on je prije toga uzeo jesti neko meso. Došao sam iz škole, vidim sve puno kabela, ljudi, kamera. Kad je bio napad, partizani su krenuli tu odozgo - pokazuje nam Dragan preko ceste.
- Majka i baka glumile su u filmu. Bile su statisti sa zadatkom, mislim da se tako to zove - smije se. Kad se film "U gori raste zelen bor" počeo prikazivati, išli su u kino u Glinu.
- Vidio sam baku kako plače nad poginulim vojnikom, majka je šetala s nekom kravom... Možete si misliti kako dijete doživi kad vidi svoje i svoju kuću na filmu. Ponosno, puno srce - kaže. Zagrepčani usput staju i nude topli obrok. Pašta s mljevenim mesom.
- Stalno dolaze, zastanu, pitaju trebamo li nešto, jesmo li gladni. Iz Grada i Stožera nitko. Pripadnik sam nacionalne manjine, niti naši predstavnici u gradskoj vlasti nisu došli. Prođu ovuda, ali ne stanu. Ljudi možda vide da je kuća cijela pa produže, ali tu je crvena naljepnica, nismo ju sami zalijepili. Ljuba Vrga, iz SNV-a, prolazila je ovuda poslije potresa, kad sam ozlijeđenu suprugu iznosio iz kuće. Vidjela nas je, produžila je dalje - čudi se Dragan.
Odsječeni od svijeta
Nekad se bavio poljoprivredom pa otišao na Zavod za zapošljavanje. Predavao je molbe, kaže, bezuspješno. Pomogne gdje može da zaradi koji dinar. Ukupni prihodi domaćinstva su 1350 kuna.
Negdašnji su prioriteti na imanju bili drugačiji. Pa se tako iz donjeg dijela kuće, gdje su kuhinja i kupaonica, na kat, do spavaćih soba, ne može. Ulazi se s verande kroz pokrajnja vrata, uz stepenište je gospodarski dio zgrade.
Adžićeva kuća uz glavnu je cestu koja iz Gline vodi prema selima Sisačko-moslavačke županije. U susjedstvu su tri kuće i četvero susjeda. Javnog prijevoza nema.
- Prije rata su ovuda išle tri autobusne linije. Iza mog je sjenika, eto tu, 100 metara odavde, bila pruga Karlovac-Sisak-Glina. Nažalost, poslije rata smo ostali odsječeni od svijeta - priča nam.
Volio bi, kaže, vidjeti opet Antuna Vrdoljaka.
- Ma samo da vidim jel' se sjeća. On je meni ostao u velikom sjećanju. Kad je pripremao glumce, govorio tko će gdje i što će. Činio mi se jako važan čovjek. Najvažniji kojega sam ja dotad vidio - zaključuje.
Snijeg pada sve jače, hladnije je. Garo se povukao dublje u svoju kućicu, Dragan i Seka ne znaju što bi - do večeri će vidjeti - hoće li noćiti u automobilu ili u kući s crvenom naljepnicom.
