Moram priznati da me živcira hvatanje "ratnih zasluga" za držanje ideoloških rovova tijekom pandemije. Ne vidim u tome baš nikakvog smisla, osim ako "smisao" nije dokazivanje da ste uvijek, neprestano i apsolutno upravu. Nekako naivno uvijek vjerujem da treba postavljati pitanja, tražiti odgovore i poštivati postulate demokratske javne rasprave.
Iako je pandemija najbolja mogući primjer kako demokratska javna rasprava, pa čak i pravo postavljanja pitanja, nestaju s prvim osjećajima nesigurnosti, neizvjesnosti, panike… I dalje vjerujem u pitanja, i dalje ne pretendiram da znam sve odgovore. Stoga sam valjda šokiran s koliko odlučnosti i dalje nastupaju oni "pravi prijatelji" čovječanstva, humanizma i pune istine kad nas pokušavaju uvjeriti u njihovu neprikosnovenu...