StoryEditor
PALAČA

Povratak luksuza u rezidenciju dinastije Brandestini: Obnovljena palača čuvenog tršćanskog urara

Vila s 14 prostranih soba u starogradskoj jezgri, u kojoj najčešće odsjedaju Amerikanci i Australci, uskoro bi mogla postati i hotel
 Marijana Banko/Cropix

Antonio Brandestini bio je ugledan tršćanski urar. Davne 1888. godine vodio je svoju radionicu u ovom talijanskom gradu, značajnoj luci još u to doba.

Iz nepoznatih razloga, dvije godine kasnije Antonio se seli u obližnju Pulu, grad koji se rapidno mijenja u novoj ulozi koju je dobio u Austro-Ugarskoj. Glavna vojna luka postala je i jedan od glavnih gradskih centara tadašnje države, koja je privlačila i više slojeve društva, a u to doba Pulom je šetao i poznati irski književnik James Joyce. Dokaz toga su predivne vile koje su sagrađene u to doba po cijelom gradu. Šteta što je dobar dio njih ostao zapušten.

image
Marijana Banko/Cropix

Došavši u Pulu Antonio Brandestini je u Ulici Sergijevaca, koja se danas među Puljanima popularno naziva Prvomajska, otvorio svoju radnju. Očito mu je biznis cvjetao i 17. srpnja 1905. godine kupio je jednu od najljepših zgrada u toj, i danas glavnoj trgovačkoj ulici u centru grada. Kuća od 600 četvornih metara dandanas svakome upada u oči zbog zanimljivih reljefa, skulptura, prelijepog balkona i ciglaste fasade u venecijanskom stilu. U tu zgradu smješta svoju radionicu, a ostatak zgrade postaje njegova rezidencija.

Građevina iz srednjeg vijeka

Palaču je temeljito obnavljao do 1906. godine, zbog čega se ta godina i nazire na zgradi, što ne znači da je tada sagrađena. Ona je na tom mjestu bila vjerojatno još u srednjem vijeku. Evidentirana je još u starom katastru iz 1855. godine.

image
Marijana Banko/Cropix

Godine 1906. zgrada postaje Casa Brandestini. Već iduće godine uz urarsku radionicu Brandestini otvara i zlatarsku radnju te ona na tom mjestu ostaje sve do kraja Drugog svjetskog rata. Antonio je, u dubokoj starosti, preminuo 1915. godine, a do 1945. godine radnju je vodio njegov sin Augusto. To nam govori poznati istarski povjesničar Andrej Bader. Zamolila sam ga za pomoć jer me oduvijek zanimalo što se skriva iza ove povijesne zgrade koja predstavlja zaštićeno kulturno dobro, to više što sam primijetila da već neko vrijeme traje obnova zgrade.

Dvije godine nakon završetka rata u zgradi su boravili i vojnici. Naime, tijekom angloameričke uprave od 1945. do 1947. godine tu je boravila udruga partizana Julijske krajine, koja se skrbila za uzdržavanje svojih članova koji su se vratili iz rata. Tome u spomen na zgradi se nalazi i spomen-ploča. Nakon toga, zgrada postaje višestambeni objekt.

Sve je to privuklo obitelj Topalli iz Rovinja, koja je postala njezin vlasnik 2008. godine. Poznati filigrani prepoznali su njezinu ljepotu i zaljubili se u nju. Pretvorili su je u luksuznu vilu sa 14 prostranih soba u srcu starogradske jezgre, a plan im je urediti u budućnosti i restoran kako bi mogli zatražiti kategorizaciju za hotel.

image
Pjeter Topalli i osoblje
 
Marijana Banko/Cropix

- Nisam znao sve te podatke o povijesti zgrade. Znam da ju je dao urediti Antonio Brandestini, ali kada sam tražio više podataka o tome tko je on bio u pulskom gradskom arhivu, nisam našao puno. Jako ste me iznenadili - rekao nam je 29-godišnji voditelj hotela Niko Topalli u telefonskom razgovoru.

Bili bismo se vidjeli uživo u Puli da Niko već godinama ne živi u Pragu, gdje s obitelji vodi četiri zlatarnice. Njegov brat, pak, vodi zlatarnicu u španjolskom Lloret de Maru, a osim zlatom i srebrom, bave se i briljantima te satovima. Gotovo je nevjerojatna podudarnost ili sudbina kako su se ove dvije priče uspjele spojiti. To više što je Nikov otac Pjeter, koji je nekad imao zlatarsku radnju u Rovinju, kupio zgradu kako bi u njoj otvorio zlatarsku radionicu i sobe, ali je na kraju od radionice odustao.

- Jednostavno volim stare zgrade i kada se pružila prilika da ju kupim, morao sam ju kupiti. U takve sam se zgrade zaljubio u Pragu, gdje živim od devedesetih godina prošlog stoljeća. Tamo ima jako puno hotela baš u povijesnim palačama. Drago mi je da sam uspio obnoviti ovu i pretvoriti ju u nešto zaista posebno - priča nam s ponosom Pjeter, čija je obitelj 70-ih godina prošlog stoljeća iz Kosova, iz grada Đakovice, stigla u Rovinj. Bili su i ostali ugledni filigrani.

image
Marijana Banko/Cropix

- U Češku smo se odlučili odseliti početkom devedesetih, kada je buknuo rat. Odjednom više nije bilo turista i nismo imali posla. Na Kosovo se zbog nestabilne situacije nismo mogli vratiti i tražili smo nove prilike. U Prag sam išao izvidjeti mogu li tamo otvoriti radionicu. Sjećao sam se da su Česti koji su dolazili u tadašnju Jugoslaviju na ljetovanje sav svoj novac trošili na zlato. Bili su dobri kupci iako nisu imali puno za trošenje.

I tako smo došli u Češku, gdje smo prvo uzeli jedan lokal u najam i počeli se širiti - priča nam Pjeter, koji nam sa svojim osobljem pod maskicama pokazuje ovu zanimljivu vilu u koju je od 2016., kada je počela njezina obnova, uložio čak 7 milijuna kuna. Od tog novca, nešto više od milijun kuna išlo je samo na sustav hlađenja i grijanja. Jer vila je od lani otvorena cijele godine.

- Nije mi žao ni lipe ovdašnjeg ulaganja, a je i dalje tražim nove mogućnosti za investicije. Svakako bih volio kupiti još koju ovakvu zgradu - ističe Pjeter.

Tijekom obnove morali su slijediti stroge smjernice konzervatora. Niko kaže da to nije bio problem.

image
Marijana Banko/Cropix

- Imali smo dva sastanka i brzo smo se dogovorili. Zgrada je prije svega zaštićena izvana i ono što nam je preostalo jest obnova fasade, koju bismo voljeli započeti što prije, no problem je što trenutno nema na raspolaganju certificirane tvrtke koja to može obavljati. Neke koje smo kontaktirali moramo čekati čak pet godina - priča nam Niko.

No, iznutra su očuvali sve što su mogli. Posebno su ponosni na troja izvorna vrata iz 1906., koja su ostala u vili. Pomno su ih restaurirali restauratori iz Pule, ali i Slovenije.

- Na dasci jednih pisalo je i ime stolara koji je vrata napravio. To smo sačuvali. Bio je to zanimljiv posao i drago nam je što smo takve stvari zadržali. U unutrašnjosti je ostalo i originalno stepenište s ogradom, osim rukohvata - priča nam Niko. I tu su posla imali restauratori koji su doveli stepenište u izvorno stanje otprije stotinu i više godina.

Terasa s jacuzzijem

I tako je polako, ali sigurno ruševina u centru grada postala luksuzna vila koja pruža odličan komfor, a na vrhu zgrade je velika terasa s jacuzzijem, s koje se pogled pruža na Ulicu Sergijevaca i centar Pule.

- Kada smo zgradu kupili 2008. godine, bila je prava ruševina. Prethodni vlasnik, koji je ispod imao slastičarnicu, godinama je otkupljivao stan po stan, pa smo sve od njega u cijelosti kupili. A on je zgradu kupio od sedam različitih vlasnika. Kada smo ušli, vidjeli smo da se u zgradu nije ulagalo od 1906. godine - kaže nam Niko, kojem je ovo prvi posao u turizmu. Doduše, u Zagrebu je završio studij menadžmenta i ekonomije, pa bez problema vodi biznis iz Praga. Otac Pjeter više je u Puli zbog oca i majke koji žive u obližnjem Rovinju.

image
Marijana Banko/Cropix

- Vilu smo otvorili lani, krajem svibnja, te smo do kraja godine ostvarili oko 1300 noćenja. Gosti su nam bili odasvud, a jako je puno bilo Amerikanaca i Australaca. Ove smo godine dobro krenuli s obzirom na okolnosti, a najviše imamo domaćih gostiju, Slovenaca, Nijemaca i Britanaca - priča nam Niko, koji je osmislio interijer vile s recepcijom.

Luksuzni namještaj pomno je odabran u inozemstvu, a prostorijama dominiraju plavi i zlatni tonovi.

- Posebna je pozornost bila usmjerena na rasvjetu, pa se tako u svim sobama, osim kristalnog lustera sa zlatnim detaljima, nalazi veliki broj manjih rasvjetnih tijela koja prostoru daju toplinu. Kombinacija suvremenog i klasičnog vidljiva je i u kupaonicama, koje su u potpunosti obučene kamenom imitacijom mramora, a cjelokupna cjelina je zaokružena zlatnim detaljima - ističe Niko.

image
Marijana Banko/Cropix

Cijelu zgradu krase umjetničke slike Dunje Šurkalović iz Rovinja, koje su naslikane baš za Villu Brandestini. Cijelo je stepenište, pak, svojevrsna izložba o zgradi. Topalli su odlučili svojim gostima izložiti staru uporabnu dozvolu i dokumente iz katastra s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Prava riznica lokalne povijesti. A u Puli je ne nedostaje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. srpanj 2020 08:12