Bubnjevi, zvižduci i uzvici čuli su se danas s Markova trga gdje su osobe s invaliditetom i obitelji djece s teškoćama u razvoju došli prosvjedom poručiti Vladi da im je dosta. Od resornog ministarstva i Vlade tražili su poboljšanje skrbi i veća prava te su još jednom zatražili donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji, ali i žurno osiguranje pomoći i podrške roditeljima djece s teškoćama u razvoju.
No, od vladajućih ih je dijelila ograda i nemali broj policajaca. Neki od prosvjednika iz nemoći su pokušali srušiti zaštitnu ogradu, a među njima je bila i glumica Marijana Mikulić čiji sin ima poteškoće u razvoju.
Mikulić je došla do ograde i počela ju tresti, a kad ju je policajac pitao što radi rekla je da "vježba jer nema kada ići u teretanu jer ima dijete za koje se netko treba brinuti". "Ne možemo raditi! Jeste li ponosni na sebe sada? Nabijem vas sve", rekla je Mikulić i policajcima pokazala srednji prst. "Nabijemo i Vladu i vas sve", dodala je.
Mikulić se kasnije oglasila i na Instagramu gdje je napisala podužu objavu o današnjem prosvjedu. Njezinu objavu niže prenosimo u cijelosti:
- Ograda koja dijeli osobe s invaliditetom i njihovu pratnju od vladajućih.
Stjerani kao u tor, prigodno, jer se vladajući otprilike tako prema njima i odnose. Dobro, pretjerujem, možda se prema stoki odnose s nešto više empatije.
Manje-više su došli samo oni kojih se direktno tiče, rekla bih prema broju okupljenih.
Nijedne javne osobe da podrži prosvjed, nema Plenkija, nema ministara, možda su imali stanku za gledanje neke tekme pa nisu stigli.
Kažu portali incident – prosvjednici pokušali srušiti ogradu, glumica vikala tresem ogradu jer nemam kada ići u teretanu. Nadam se da su razumjeli ironiju te izjave. Jer ja imam fizički zdravo, motorički spretno dijete, koje ima „samo“ nespecificirani poremećaj u razvoju govora i razumijevanja. I stignem jako puno toga, pa i ići u j** teretanu.
Mi osobno smo sretni da:
- Jaki doživljava sebe i svijet oko sebe, ne na razini svojih vršnjaka, ali...
- da je sa svoje četiri godine počeo ponešto verbalizirati
- da nalazimo načine komuniciranja pa su tantrumi sve rjeđi i blaži
- da je Jaki na tom stupnju da može biti u odgojno obrazovnoj ustanovi, 4 sata, ali sretni smo
- sretni da ga možemo odvesti svaki dan nakon vrtića na terapije, nekad i dvije, i pola tih terapija sami platiti cca 500 eura mjesečno
A što je s onima koji nisu sretni kao mi? Što s onima koji su jedva pokretni, ili su pokretni, ali mentalno apsolutno ovisni o drugima? Što je roditeljima i skrbnicima tih osoba? Što je s osnovnim pravima na dostojanstven život, na rad, skrb?! Mnogi su na rubu egzistencije!!
Iskreno svima želim da nikada na svojoj koži ne osjete ono što osjećaju i kako se osjećaju u ovoj državi osobe s invaliditetom, djeca poteškoćama, i roditelji i skrbnici ovih osoba i djece!!
Dvije poruke imam za vladajuće, posebno za one koji za ovaj resor donose odluke, zakone:
1. NABIJEM VAS i vaše dosadašnje odluke
2. Nećete nas više tako lako ušutkati jer ovo tek hvatamo zalet!! DOSTA JE BILO!!