Lijep je, pravi jesenski dan na Sljemenu. Temperatura je nekoliko stupnjeva niža od one u već prohladnom Zagrebu. Vjetar šušti u krošnjama, a debeli sloj uvenulog lišća pokriva poznate šetnice i planinarske staze. Tu je i Hotel Tomislavov dom. Da je situacija uobičajena, ovdje bi sve vrvjelo od šetača, berača gljiva i sakupljača kestena koji bi uz vrući čaj, kuhano vino ili kakvu deliciju iz hotelskog restorana skupljali snagu za spust prema metropoli. No pandemija novog koronavirusa uvukla se u sve pore života, pa je tako zatvorila i ovo mjesto za goste. Prizor koji nas je ovog tjedna dočekao drugačiji je od onog na koji smo naviknuli na Sljemenu. Hotel je s prednje strane ograđen trakom "stop policija", a samo službena vozila saniteta, Hitne pomoći, Hrvatskog crvenog križa i djelatnika hotela mogu proći bočnim prilazom. Ovdje je, naime, zagrebačka karantena, odnosno izolacija za koronavirus, koju prvenstveno koriste studenti.
Ako su pozitivni na SARS-CoV-2 te imaju blaže simptome, ili ako su bili u kontaktu s pozitivnim osobama, nužno je da se izoliraju. No to u njihovom slučaju često nije jednostavno. U studentskim domovima ne mogu ostati jer je nemoguće održati epidemiološke mjere, a često je rizično da se vraćaju kući u udaljena hrvatska mjesta, dok ih je značajan dio i iz stranih zemalja, a javni prijevoz za zaražene nije opcija. Stoga su smješteni ovdje, u hotelu na idiličnom mjestu s kojeg puca pogled na raskošnu prirodu.
- Iskreno, nadam se da i naša djeca koja studiraju vani te iz nekog razloga moraju u izolaciju imaju ovakve uvjete - dočekuje nas srdačno dr. Ivana Portolan Pajić, zamjenica pročelnika u Gradskom uredu za zdravstvo. Reporterima Nedjeljnog ekskluzivno je dopušten uvid u te uvjete u kojima trenutno živi 21 osoba, mahom studenti, a dosad je prošlo 90 ljudi. U hotelu kapaciteta 47 osoba vlada neuobičajena tišina. Nema žamora gostiju u hotelskom lobiju niti užurbanih konobara koji raznose hranu i piće restoranom. Unatoč tomu, hotel neumorno radi kako bi odgovorio na sve potrebe svojih "gostiju". U smjeni u koju smo došli dočekuju nas medicinska sestra Monika Debeljak i tehničar Antonio Bićanić. Na očima im se vidi umor kakav posljednjih mjeseci viđamo kod svih zdravstvenih radnika u užasu pandemije, ali i iskren osmijeh svojstven onima koji su život posvetili brizi za druge. Na licima su im "samo maske".
- Skafandere oblačimo samo kad je prijem novih pacijenata, a nakon svakog prijema ih moramo skinuti i baciti u infektivni otpad koji se odavde redovito odvozi - objašnjavaju nam. Upravo njih dvoje u smjeni brinu o svim studentima koji ovdje budu upućeni. Smjene su 12-satne i nije ih lako izdržati, ali izmjenjuju se sestre i tehničari Zrinka, Marija, Monika, Mia, Ivan, Elvis, Antonio i Luka. Pravila su vrlo stroga. Studenti ulaze isključivo s bočne strane hotela koji je, za potrebe izolacije, podijeljen u dva dijela. U jednom se krilu nalaze oni koji su pozitivni, dok su u drugom oni koji su u samoizolaciji jer je potvrđeno da su bili u kontaktu sa zaraženim osobama. Međusobnog kontakta nema. Štoviše, nakon što se prijave, vrlo je izvjesno da idućih deset dana gosti hotela neće vidjeti nijednu drugu osobu, osim u filmovima i serijama s Netflixa.
- Katkad nas se pomalo uplaše kad nas vide u skafanderima, ali kasnije se opuste i budu dobro raspoloženi - otkrivaju nam marljivi medicinari. U hotelu će goste dočekati klasična hotelska soba. Ulazimo u jednu od njih, a ništa ne govori da je riječ o izolaciji. Ništa, osim možda toplomjera koji je ostavljen na noćnom ormariću i kojim si studenti moraju svakodnevno najmanje dvaput, a nekad i više puta tijekom 24 sata, mjeriti temperaturu i telefonom javljati medicinskim sestrama. Soba raspolaže krevetom, radnim stolom, kupaonicom i velikom televizijom te ormarima za pohranu osobnih stvari. Teško se oteti dojmu da je ljepša i funkcionalnija od onih u mnogim studentskim domovima diljem zemlje. Ima ih jednokrevetnih, dvokrevetnih i trokrevetnih, no u svakoj je samo po jedna osoba. Rijetke su iznimke. Tako se trenutno zajedno nalaze djevojka i njezin dečko koji su pozitivni na koronavirus, pa im je, na njihovu molbu, omogućeno da ostanu zajedno. No i tu postoje stroga pravila. Tako zajedno mogu biti samo pozitivni na koronavirus - primjerice cimeri iz iste studentske sobe ili, kao u ovom slučaju, ljubavni par. Isto pravilo ne vrijedi za one koji su "samo" u samoizolaciji - oni bez iznimke moraju biti odvojeni. U toj će sobi, bez ikakvog izlaska u vanjski svijet, provesti idućih deset dana.
Kad je vrijeme doručka, ručka ili večere, zazvonit će im fiksni telefon kojim je opremljena svaka soba. Sestra Monika nazvat će ih i reći da je upravo krenula prema njihovoj sobi s kolicima hrane. Ispred svake je sobe maleni stolić na kojem će hrana biti ostavljena. Gost karantene ne smije izlaziti, već će pričekati da se sestra udalji i za nekoliko minuta, s obveznom maskom na licu, preuzeti svoj obrok. Kad završi, uz pridržavanje istih mjera će otpatke ostaviti na stoliću te se ponovno zatvoriti u svoju sobu. Na isti način studenti mogu doći i do lijekova te sredstava za olakšavanje simptoma. Dovoljno je da nazovu telefonom u prizemlje, a već za nekoliko trenutaka na tacni će im biti ostavljeno ono što im treba. Najčešće su to lijekovi protiv bolova, zatim oni za smanjivanje temperature, ili pastile kojima mogu osvježiti bolno grlo, no kako nam kazuje doktorica Portolan Pajić, pazi se na sve potrebe, uključujući poštivanje tuđih prehrambenih navika, pa će vegetarijanci ili dijabetičari svakodnevno primati za njih prilagođene obroke, skuhane u kuhinji restorana.
Goran Kršnjavi, direktor Holdingove podružnice "Vladimir Nazor", objašnjava i kako su sobe posebno opremljene brzim internetom jer je signal na Sljemenu katkad dosta loš, pa su pribavili deset novih Officebox routera koji osiguravaju studentima superbrzi internet.
- Nikome to nije lako, čak ni mentalno najstabilnijim osobama. Nije lako biti zatvoren deset dana, bez kontakta s vanjskim svijetom osim putem uređaja. Toga smo od početka bili svjesni i zato smo se angažirali da ovdje, kad već moraju biti zatvoreni, imaju sve što im treba - govore nam. No iako sve to djeluje pomalo sumorno, a kako bi i bilo kad je riječ o karanteni u vrijeme teške i nepredvidive zaraze koja hara svijetom, to ne znači da u hotelu na Sljemenu nema društvenog života. Zaposlenici otkrivaju da ima i - pjesme.
- Boravile su ovdje nedavno dvije sestre. Bile su u samoizolaciji pa nisu mogle biti zajedno. One su svakog dana ručale zajedno preko videopoziva na WhatsAppu. Jedan je student otvorio prozor i zasvirao harmoniku koju je ponio sa sobom. Cijelom šumom orilo se 'O Marijana, slatka mala Marijana', svi su zajedno pjevali. Često nas navečer zovu pa nam pjevaju u slušalicu ili pričamo viceve i svi se smijemo. Svi se trude održati dobru atmosferu, svjesni su da će i ovo proći i da treba ostati čvrst - govori nam doktorica Portolan Pajić. Objašnjava kako je karantena na Sljemenu uvedena još u ožujku, tijekom prvog vala pandemije, kad je objekt mobiliziralo Ministarstvo unutarnjih poslova, odnosno Nacionalni stožer civilne zaštite. Tijekom lipnja je rasformiran, no kasnije je predviđen kao objekt za smještaj stranih turista koji ne mogu sami sebi omogućiti samoizolaciju. Takvih slučajeva uglavnom nije bilo jer su iskoristili mogućnost povratka u svoju zemlju.
Kasnije se pojavio problem sa studentima, pa je karantena najprije formirana u Studentskom gradu, no zbog nedovoljno mjesta ubrzo je donesena odluka da se studente smjesti na Sljeme. Postupak smještaja brz je i jednostavan. Svaki student koji je pozitivan na koronavirus ili je kontakt zaraženog dužan se javiti u Studentski centar. Oni tad kontaktiraju Gradski ured za zdravstvo koji "diže" potrebno vozilo. Sanitetski prijevoz vozi one pozitivne, a vozila Crvenog križa u posebno opremljenim kombijima na Sljeme dovoze one koji moraju u samoizolaciju. Nakon ostavljanja potrebnih osobnih podataka i podataka o eventualnim ranijim bolestima te posebnim medicinskim i prehrambenim zahtjevima, student postaje privremeni stanovnik Tomislavova doma. Teoretski bi ovdje mogao doći bilo tko komu takva mjera zatreba, a bilo je i takvih slučajeva, no oni su u rijetkosti jer građani koji imaju mogućnost samoizolacije u svom domu uvijek radije koriste tu opciju. U slučaju pogoršavanja simptoma, pacijente iz Tomislavca vozilom Hitne pomoći vozi se u najbližu bolnicu, jer Tomislavov dom nije bolnica niti lječilište, već isključivo izolacija za one s blažim ili nepostojećim simptomima te za samoizolaciju.
No treba spomenuti da su studentima preko telefona 24 sata dostupni liječnici, pripreman je i tim psihologa ako im zatreba takva vrsta pomoći, a o sigurnosti se brinu zaštitari koje osigurava podružnica "Vladimir Nazor" te djelatnici Policijske uprave zagrebačke koji redovito obilaze objekt. Iako im je u Tomislavovom domu lijepo koliko je to moguće, svi su sretni kad iz njega izlaze. Često ostave kakvo pismo ili lijepu riječ zahvale za osoblje koje je brinulo o njima. S korisnicima objekta nismo smjeli razgovarati jer se moramo pridržavati strogih pravila. No jedan student (pacijente, naravno, ne smijemo imenovati), tako je napisao dirljivo pismo o svom boravku ponad Zagreba. T.J. iz Imotskog, student pete godine Agronomskog fakulteta tako je opisao kako se osjećao kad je došao te što je sve doživio.
- Zadnji dan u karanteni. Evo i ovo je prošlo. Od prvotne treme i ushita kako će sve to izgledati, do zadnjeg dana ove karantene. Naveden sam kao kontakt zaražene osobe i stavljen u izolaciju na 14 dana. Prvi segment: prihvaćanje. Uz pomoć Božju novonastalu situaciju sam prihvatio. Prihvatio sam to da sam zaista bio u dugom kontaktu sa zaraženom osobom. Prihvatio sam to da su takva vremena i da se potrebno izolirati radi zdravlja drugih. Prihvatio sam i činjenicu da nemam nikakvih simptoma, ali da moram sačuvati zdravlje bližnjih. Izabrao sam opciju da idem u organiziranu karantenu u Tomislavov dom jer u obiteljskoj kući nisam u mogućnosti se potpuno izolirati - piše dodajući kako su mu se razne misli rojile glavom u trenucima. Zanimalo ga je što očekivati, kakav će biti smještaj, koliko će ih biti u sobi...
- Kad me prijevoz Crvenog križa dovezao na adresu, preuzeli su me 'astronauti'. Naime, astronauti su osobe koje su jako ljubazne, drage i rade plemeniti posao, samo su obučeni u odijela za zaštitu od koronavirusa. Astronaut mi je ozbiljnim glasom rekao da ga pratim i davao mi upute o boravku. Objašnjavao mi je kako ću biti u sobi 202 i da ni u kojem slučaju ne izlazim na hodnik osim po hranu koja će biti dostavljena pred vrata sobe. I to sam obavezan podignuti noseći masku na licu. Pri ulasku u sobu bio sam jako uzbuđen. Ugledao sam odmah radni stol i dovoljno prostora za trening. Ondje su bila i dva kreveta koja sam spojio kako bih učinio ljepšim svoj boravak u domu. Pregledao sam WC i ostali namještaj i sve je bilo izrazito čisto i uredno. Prekrasan prvi dojam - kaže. T. je u karanteni, govori, shvatio koliko je predivno provoditi vrijeme s ljudima koje ima oko sebe, a s kojima se nije mogao družiti dok je bio izoliran. Ali nije dangubio.
- Pogledao sam filmove. Uživao u razgovorima. Uživao u molitvi i treningu. U buđenju bez alarma. U odmoru nakon treninga i u online kavama - napisao je. Brojna su takva pisma, a svi se uvijek nasmiju kad se sjete da im je student iz Istre nakon završene izolacije poslao i pjesmicu koju je napisao. U njoj se zahvalio zaštitaru, rekao kako hranu kakve su mu kuharice priređivale svakog dana nije jeo ni u vlastitoj kući, a napisao i kako je sretan zbog toga što se medicinsko osoblje za njega dobro brinulo.
Dok odlazimo iz hotela, pred njegovim ulazom radnici Crvenog križa upravo postavljaju šator za dezinfekciju i trijažu. Pred našim je sugovornicima još jedno poslijepodne u kojem će na vrata Tomislavca zakucati bolesni, umorni, uplašeni. Umjesto zvonkog smijeha gostiju u zidove će se navečer uvući strah od idućeg dana. Hoće li se simptomi pogoršati, hoće li mi sutra biti gore i kako ću dalje.
“Dobro je na Sljemenu, ali nigdje nije dobro kad si bolestan i samo želiš kući, na krevet na koji si navikao, među ljude koje poznaješ i s kojima se rado družiš”, kažu nam usput. Depresija se ovdje lako uvuče u čovjeka, a unatoč najboljoj skrbi teško je ostati dobre volje. I djelatnici Crvenog križa su umorni, to im je tko zna koji takav šator kakvog su danas postavili. Nitko ne može reći koliko će taj šator ovdje stajati i koliko će još osoba vijugavom cestom prema Sljemenu u kolima saniteta ili kombiju Crvenog križa biti dovezeno u objekt potpune izolacije, gdje nema posjeta, kontakata, niti dostave iz omiljenog restorana, gdje je čovjek osuđen samo na sebe i tehnologiju, u nadi da će opaki virus nestati iz organizma i da neće ostaviti posljedice. Koliko god ovdje bilo lijepo, ne možemo se oteti dojmu kako je, barem dok je virusa, ovo hotel u kojem će vas svi dobro zbrinuti, ali vam i na rastanku u najboljoj želji za zdravlje poručiti: Ne dođite nam opet.