Nakon što je Jutarnji list objavio priču majke 13-godišnje djevojčice s autizmom koja je tijekom liječenja na zagrebačkoj psihijatriji bila fizički sputavana, odnosno vezana za krevet, a majka tvrdi i da njezine zdravstvene tegobe nisu bile pravodobno prepoznate jer se smatralo da glumi, iako je imala mononukleozu, zatražili smo očitovanje pravobranitelja za osobe s invaliditetom Darija Jurišića.
Zanimalo nas je koje prilagodbe psihijatrijske ustanove moraju osigurati djeci s autizmom, kakva pravila vrijede pri primjeni mjera prisile te može li nedostatak odgovarajuće skrbi predstavljati diskriminaciju na temelju invaliditeta.
Jurišić objašnjava da hrvatski propisi ne sadrže poseban popis prilagodbi koje psihijatrijska ustanova mora osigurati djeci s autizmom, ali da obveza prilagodbe proizlazi iz općih pravnih pravila o zabrani diskriminacije i primjeni razumne prilagodbe za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju.
"To bi u konkretnom slučaju značilo prilagoditi okruženje djetetu s autizmom kako ne bi došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja i povećanog rizika od primjene mjera prisile. Pristup treba biti individualiziran, uz procjenu senzorne potrebe djeteta i prilagodbu komunikacije", navodi pravobranitelj.
Kada je riječ o fizičkom sputavanju, pojašnjava da ne postoje posebno propisani standardi zaštite djece s autizmom, nego vrijede isti standardi kao i za sputavanje odraslih osoba, uz dodatna pravila koja za djecu propisuje Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
"Psihijatrijska ustanova obvezna je obavijestiti Povjerenstvo o svakoj primjeni mjera prisile prema djetetu te o svakoj primjeni mjera prisile mora obavijestiti zakonskog zastupnika osobe (kod maloljetnog djeteta to je roditelj ili skrbnik), koji se može obratiti Povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama da u posebnom postupku ispita primjenu mjera prisile."
Pravobranitelj upozorava i da nedostatak odgovarajućeg smještaja, stručne podrške i obrazovanja može predstavljati diskriminaciju na temelju invaliditeta. Pitanje djece i odraslih osoba s autizmom, ističe, godinama je u središtu praćenja njegova Ureda.
"Kada dijete s autizmom zbog nedostatka odgovarajućih usluga, stručne podrške i prilagođenih uvjeta ne može ostvarivati prava na smještaj, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje pod jednakim uvjetima kao druga djeca, riječ je o ozbiljnom narušavanju načela jednakosti i može predstavljati diskriminaciju na temelju invaliditeta. Posebno je problematično kada se zbog neprilagođenosti sustava dijete isključuje iz obrazovanja, ostaje bez odgovarajućeg smještaja ili se dugotrajno zadržava u psihijatrijskoj bolnici, ne zato što mu je bolničko liječenje potrebno, nego zato što sustav nema odgovarajuće alternativne kapacitete."
Posebno zabrinjavajućom smatra krajnju nerazvijenost usluga zaštite mentalnog zdravlja u lokalnoj zajednici, što pretpostavlja čvrstu i intenzivnu suradnju te povezanost bolničkog i izvanbolničkog liječenja. Budući da su i zdravstvene ustanove dio zajednice, očekuje se njihovo povezivanje s drugim dostupnim resursima kako bi se postigli optimalni ishodi za osobe kojima je pomoć potrebna.
Jurišić potvrđuje da je njegov Ured dobro upoznat s nedostatkom odgovarajućih zdravstvenih i socijalnih usluga za djecu s autizmom i pridruženim psihičkim teškoćama te da na taj problem upozorava već niz godina, još od posebnog izvješća o autizmu iz 2015. godine.
"Kontinuirano zaprimamo pritužbe obitelji, upozorenja stručnjaka i ustanova, a osobito zabrinjavaju slučajevi djece i mladih s autizmom i pridruženim psihičkim teškoćama za koje ne postoji odgovarajući smještaj, stručna podrška ni kontinuitet zdravstvene i rehabilitacijske skrbi."
Zbog toga je Ured i ranije preporučivao analizu potreba različitih kategorija djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te razvoj modela skrbi izvan obitelji, u suradnji sustava socijalne skrbi, zdravstva i obrazovanja, koji bi mogao odgovoriti na njihove složene socijalne i zdravstvene potrebe.
Pravobranitelj smatra da je nužno pojačati napore na razvoju usluga u zajednici kao alternative institucionalizaciji. To uključuje osnivanje mobilnih socijalno-zdravstvenih timova u svim regijama, sastavljenih od socijalnih radnika, terapeuta, medicinskih sestara i drugih stručnjaka, koji bi pružali podršku korisnicima u njihovim domovima. Potrebno je i jačati mrežu dnevnih centara koji bi osiguravali terapijske i rehabilitacijske programe uz mogućnost povratka korisnika u obitelj.
Također upozorava na potrebu planiranja zapošljavanja i specijalizacije stručnjaka u područjima psihijatrije, radne terapije, logopedije i socijalnog rada te kontinuiranog stručnog usavršavanja djelatnika u postojećim ustanovama.
"Nužno je osigurati da svaka regija ima jasno definirane zdravstvene kapacitete za hitne krizne intervencije, uključujući stacionarne jedinice unutar općih ili specijalnih bolnica, kao i imenovane psihijatre dostupne centrima za autizam i ustanovama socijalne skrbi."
Zdravstveni sustav, dodaje, treba aktivno sudjelovati u mobilnim multidisciplinarnim timovima, preuzimati odgovornost za procjenu zdravstvenog rizika, farmakoterapiju i medicinski nadzor te pružati stručnu podršku drugim sustavima u postupanju prema osobama s autizmom.
U siječnju 2026. godine Pravobranitelj za osobe s invaliditetom uputio je Vladi Republike Hrvatske i trima nadležnim ministarstvima – Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstvu zdravstva te Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih – novu, sveobuhvatnu preporuku za uspostavu integriranog sustava skrbi. Njome je predloženo osnivanje najmanje četiri regionalna specijalizirana centra za autizam, uspostava kriznih kapaciteta i mobilnih multidisciplinarnih timova te povezivanje zdravstvenih, socijalnih i obrazovnih usluga.
"Nažalost, unatoč višegodišnjim upozorenjima i preporukama, sustavne promjene i dalje izostaju. Djeca odrastaju bez odgovarajuće podrške, obitelji se iscrpljuju, a sustav najčešće reagira tek kada nastupi kriza. Smatramo da više nema opravdanja ni prostora za odgađanje i prebacivanje odgovornosti između pojedinih sustava."
Prema preporuci Ureda, najmanje četiri regionalna specijalizirana centra za autizam trebala bi objedinjavati zdravstvenu skrb, rehabilitacijske i psihosocijalne programe, prilagođene obrazovne sadržaje te stacionarne i krizne kapacitete za osobe s teškim oblicima autizma i izraženim izazovnim ponašanjima. Takvi bi centri bili alternativa dugotrajnoj hospitalizaciji te omogućili stabilizaciju stanja i kontinuiranu podršku korisnicima i njihovim obiteljima.
Poseban naglasak, navodi pravobranitelj, treba staviti na osiguravanje dovoljnog broja educiranih stručnjaka, osobito edukacijskih rehabilitatora i psihijatara, te uklanjanje administrativnih prepreka zapošljavanju.
"Potrebno je donijeti nacionalne protokole postupanja u kriznim situacijama koje uključuju osobe s autizmom, uključujući suradnju policije, hitne medicinske pomoći, zdravstvenih i socijalnih ustanova, uz jasno normativno uređenje mjera prisile izvan psihijatrijskih bolnica i osiguranje zaštite prava korisnika."
Zaključno, Jurišić ističe da je u svakoj regiji potrebno osigurati zdravstvene kapacitete za hitne krizne intervencije te uspostaviti mobilne multidisciplinarne timove koji će djelovati preventivno i intervenirati u obiteljima i ustanovama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....