Trinaestogodišnju djevojčicu s poremećajem iz spektra autizma, koja je u zagrebačkoj dječjoj psihijatrijskoj bolnici imala povišenu temperaturu, povraćala i osjećala bolove u uhu i grlu, osoblje je, prema tvrdnjama njezine majke, vezalo za krevet.
"Moje dijete bilo je bolesno, a oni su mislili da glumi. Govorila im je: ‘Stvarno mi je loše’, pokušavala objasniti da nije namjerno povraćala. Nisu joj vjerovali. Dali su joj nešto za smirenje, ona je izgubila kontrolu i onda su je vezali. Oni to zovu humano vezivanje. Od silnih lijekova više nije imala kontrolu nad sobom i probudila se mokra. Govorimo o djetetu od 13 godina koje ima 162 centimetra i možda 55 kilograma", priča nam majka I. R.
O navodima majke zatražili smo očitovanje Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, a oni su nam rekli da ne mogu komentirati slučaj zbog zaštite osobnih podataka.
"Naš je bolnički odjel jedini zatvoreni odjel za dječju i adolescentnu psihijatriju u Republici Hrvatskoj, pa nam gravitiraju pacijenti iz cijele Hrvatske. Bolnica trenutačno ima kapacitet od ukupno 40 kreveta, raspoređenih na muškom i ženskom odjelu. U smjeni rade četiri medicinske sestre/tehničara, po dvoje na svakom odjelu. U jutarnjoj smjeni rade i glavni tehničar te medicinska sestra koja radi samo jutarnje smjene, a u hitnoj ambulanti radi jedna medicinska sestra/tehničar. U danim okolnostima nastojimo pružiti najbolju moguću skrb", poručili su.
Identitet roditelja i djevojčice poznat je redakciji, no imena roditelja objavljujemo samo inicijalima kako bismo zaštitili privatnost njihove maloljetne kćeri.
Djevojčici je ranije dijagnosticiran Aspergerov sindrom, a od jedanaeste godine devet je puta hospitalizirana u psihijatrijskoj bolnici, poznatijoj kao Kukuljevićeva. Pet puta samo ove godine.
Posljednja agonija obitelji počela je početkom školske godine, nakon relativno mirnog ljeta. Djevojčici je zbog buke u školi bilo previše podražaja. Pomoćnica u nastavi pitala ju je želi li razgovarati sa školskom psihologinjom. Tijekom razgovora psihologinja ju je, prema majčinim riječima, pitala ima li loše misli i razmišlja li o tome da si nešto napravi.
"Ona joj je rekla da ne može izdržati dan u školi i da bi radije sebi nešto napravila nego ostala ondje. Nakon toga nazvali su nas i rekli da su pozvali Hitnu pomoć. Smještena je u ‘Kukuljevićevu‘. Do tada je u školu išla samo tri dana", prepričava majka.
Smještanje u Dugave
Nakon te hospitalizacije roditelji su pristali na prijedlog da se djevojčicu smjesti u Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb, poznatiji kao Dugave. Prema njihovim riječima, objašnjeno im je da će je tijekom stručne opservacije tri tjedna pratiti tim stručnjaka, provesti testiranja i procijeniti kakva joj je pomoć potrebna.
"Naivno smo postupili. To smo prihvatili isključivo zato da netko konačno ozbiljno pogleda naše dijete", govori majka.
Dana 16. listopada Centar je zaprimio rješenje Općinskog suda u Sisku kojim se djevojčica povjerava Centru Dugave na pomoć u odgoju u trajanju od jedne godine.
"Mi i dalje imamo roditeljsku skrb, ali nemamo nikakav stvarni utjecaj na to što se s njom događa. Potpisali smo socijalnim radnicama da želimo da se djetetu pruži stručna pomoć, a sada je ne možemo odvesti kući."
Tijekom boravka u Dugavama djevojčica je doživjela novu krizu i ponovno je upućena u psihijatrijsku bolnicu. Upravo tijekom te ponovne hospitalizacije se razboljela. Majka tvrdi da je telefonom pokušavala upozoriti osoblje na njezino stanje.
"Tamo ima pravo na jedan telefonski poziv dnevno. Nazvala me i plakala. Govorila je da joj je loše, da ima temperaturu, da je boli grlo i uho te da su joj dali Neofen. Požalila se da je povraćala i da su mislili da to namjerno radi te je vezali", prepričava majka.
Drugi dan djevojčica je majci rekla da slabije čuje i da joj nešto kucka u ušima.
"Opet sam tražila tehničara. Rekla sam da tako više ne može, da joj naprave pretrage, krvnu sliku, urin, bilo što. Rekli su mi: ‘Pa gospođo, nemamo mi to tu. Mi nismo takva vrsta bolnice.‘"
I. R. u to je vrijeme i sama bila hospitalizirana.
"Ja sam ležala u bolnici i telefonom pokušavala izboriti da netko pregleda moje dijete. Rekla sam im: ‘Skrbite li vi uopće o tom djetetu? Mi smo potpisali da ona ostaje kod vas, a ja nemam nikakav utjecaj na to što joj se događa.‘"
Nakon majčinih opetovanih poziva i inzistiranja da se dijete pregleda, djevojčica je sanitetskim prijevozom odvezena u Kliniku za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", gdje je provela nekoliko dana. Ondje su joj obavljene pretrage, no, prema majčinim riječima, u Kukuljevićevu je vraćena prije nego što su stigli svi nalazi. Dobila je antibiotik.
"Na kraju su nalazi pokazali da je imala mononukleozu. Imala je upalu grla, uha, sinusa i mjehura. To je prvi put da joj je netko nešto napravio umjesto da su joj samo dali tabletu za smirenje", govori majka.
Iz psihijatrijske bolnice su nam komentirali da ‘kod svih pacijenata sa simptomima somatske bolesti procjenu daje nadležni liječnik s obzirom na dinamiku kliničke slike‘. Postupa se prema pravilima struke, napomenuli su.
Smjestili je u Prihvatnu stanicu
Početkom ovog tjedna djevojčica je ponovno premještena u Dugave. No umjesto na odjel na kojem bi trebala dobiti odgovarajuću stručnu skrb i mogućnost školovanja, smještena je u Prihvatnu stanicu jer na predviđenom smještaju nema mjesta.
"Tamo dolaze djeca bez roditeljske skrbi, ona koju uhvate u skitnji ili maloljetni migranti. To je prostor u kojem imate krevet, jelo i tuš. Ništa drugo. U utorak poslijepodne bili smo u posjetu i ostavili smo je s još dvoje djece i jednom ženom koja ih čuva. To nije prostor za dijete koje treba psihijatrijsku, psihološku i drugu stručnu pomoć. Rekli su nam da bi naše dijete ondje moglo ostati dugoročno ako mi nešto ne poduzmemo. Pa što mi možemo poduzeti? Mi smo roditelji, a vlastito dijete ne smijemo odvesti kući", govori majka.
Boravak u Prihvatnoj stanici u kontinuitetu trebao bi biti ograničen na 72 sata, no neslužbeno je roditeljima rečeno da bi ondje mogla ostati i dulje jer imaju takvih slučajeva. Djevojčica trenutačno ne pohađa školu.
Roditelji tvrde da im sada i psihijatrijska bolnica i Centar Dugave govore da djevojčica nije za njihovu ustanovu, dok sustav socijalne skrbi nema drugo rješenje.
"Mi je doma ne smijemo uzeti. I što sada? Gdje to dijete treba živjeti? Gdje se treba liječiti? Tko je za nju odgovoran?"
Naime, zbog kriznih epizoda kćeri, tijekom kojih se samoozljeđuje i, prema procjeni stručnjaka, može predstavljati opasnost za sebe i druge, u sustavu socijalne skrbi izrazili su zabrinutost za sigurnost ostalih članova obitelji, posebno njezine mlađe sestre.
"Predložili su da ja s mlađim djetetom odem u sigurnu kuću. Kao što žene odlaze kada su zlostavljane. Zato što starija kći, po njima, loše utječe na mlađe dijete. I mislim si, vi biste nju čupali iz obitelji, dijete koje ima svoju rutinu, svoj dom, i smjestili ga u sigurnu kuću? To vam je rješenje?"
Roditelji su to odbili, a majka kaže da im je poručeno neka poslije ne govore da im nije ponuđena pomoć.
‘Privremeno rješenje‘
Iz Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb u Dugavama potvrdili su nam da je djevojčica prvi put došla k njima 5. listopada ove godine, kada su je dovele djelatnice Hrvatskog zavoda za socijalni rad na temelju rješenja o žurnoj mjeri izdvajanja i smještaja izvan obitelji. Tim je rješenjem određeno privremeno izdvajanje djevojčice iz obitelji i smještaj u ustanovu socijalne skrbi u trajanju od najdulje 15 dana.
U Centru navode da su djelatnice HZSR-a već pri njezinu dolasku bile upoznate s činjenicom da zbog popunjenosti kapaciteta nije moguće osigurati smještaj na odjelu predviđenom za tu vrstu usluge. Kako bi izbjegli smještaj djevojčice u Prihvatnoj stanici, stručni tim Odjela dijagnostike odlučio ju je žurno zaprimiti radi multidisciplinarne procjene. Djelatnice HZSR-a prihvatile su takvo postupanje, uz najavu da će do završetka procjene pronaći odgovarajuće smještajno rješenje.
Nakon toga djevojčica je ponovno bila loše i hospitalizirana je u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež, a nakon povratka u Dugave smještena je u Prihvatnu stanicu jer na odgovarajućem odjelu nije bilo mjesta.
Iz Centra objasnili su nam da je smještaj u Prihvatnoj stanici privremeno rješenje koje primjenjuju kada su redoviti smještajni kapaciteti popunjeni te da im je dobrobit, sigurnost i zaštita djevojčice prioritet. U utorak poslijepodne, odmah nakon našeg upita, najavili kako će već drugi dan, nakon što se jedan korisnik premjesti u drugu ustanovu, djevojčici biti omogućen premještaj na Odjel smještaja, boravka i tretmana. Također, tvrde, čim prije će joj se organizirati daljnje pohađanje škole.
Strah od istupanja u javnosti
I. R. i njezin suprug D. R. dosad su se bojali istupati u javnosti zbog sigurnosti kćeri i straha da bi joj to moglo dodatno otežati položaj. Sada su toliko očajni da smatraju kako više nemaju što izgubiti.
"Od djeteta koje je imalo najblaže simptome danas imamo dijete koje se samoozljeđuje, koje je na hrpi antipsihotika, kojem daju Xanax kao bombone. Svaki put sve više tableta, a sve manje nje. Dijete nam doslovno nestaje pred očima. Nama je ta bolnica uništila dijete. A borili smo se kao lavovi", govori majka.
Djevojčica se, kaže, pri svakom posjetu nada da će uskoro kući.
"Kaže mi: ‘Mama, neće ovo dugo trajati.‘ Trudi se misliti pozitivno. Ona nema pojma da oni zapravo nemaju kamo s njom. Kad je uhvati kriza, to je zato što shvati dokle se dovela."
Roditelji tvrde da djevojčica prije prvih hospitalizacija nije imala ni približno toliko izražene teškoće kao danas.
"Nama su savjetovali da svaki put kada ima epizodu moramo dijete odvesti u Kukuljevićevu. I mi smo to radili. Jer ako odbijemo hospitalizaciju, to se smatra ugrožavanjem zdravlja djeteta. Devet hospitalizacija u dvije godine i nikakav pomak", govori majka.
Majka upozorava i na to da je na posljednja tri otpusna pisma izostavljena dijagnoza iz spektra autizma.
"Na ranijim otpusnim pismima pisalo je da ima Aspergerov sindrom. Pa nije to nešto što se može izliječiti i nestati. To je njezina dijagnoza, to je način na koji ona funkcionira i trebalo bi biti važno za svako postupanje s njom", govori.
Majka navodi da je djevojčica od jedanaeste godine dobivala različite antipsihotike, a trenutačno uzima dva antipsihotika i antidepresiv. Tijekom hospitalizacija, prema njezinim saznanjima, za smirivanje akutnih kriza često se primjenjuje i Xanax. Tvrdi da dodatni lijekovi koje djevojčica dobiva tijekom takvih epizoda, kao ni postupci vezivanja, nisu navedeni u otpusnim pismima koja roditelji dobivaju.
"Kad ima epizodu, daju joj šaku tableta i vežu je. A njoj treba terapija, ali psihološka terapija, radna terapija, rad s djetetom. Ja razumijem da psihijatrija nije ortopedija, da ne možete staviti gips i čekati da kost zaraste. Ali zar se sve svodi na pogađanje lijekova", govori.
Iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež su nam, bez komentiranja slučaja, poslali objašnjenje da se mjere prisile, uključujući fizičko sputavanje, primjenjuju isključivo iznimno, u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i Pravilnikom o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobama s duševnim smetnjama.
"Mjera se smije primijeniti samo ako je to jedini način da se otkloni neposredna opasnost kojom pacijent ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, i to tek kada blaže, neprisilne mjere nisu bile uspješne. Mjera traje samo dok ta opasnost ne prestane, a njezina primjena kao kazne zabranjena je. Odluku o primjeni donosi psihijatar, koji nadzire i njezinu provedbu, a tijekom cijele primjene stručno osoblje stalno prati tjelesno i psihičko stanje pacijenta.
Svaki postupak fizičkog (humanog) sputavanja evidentira se bez iznimke. Liječnik koji je donio odluku o primjeni sputavanja ispunjava Obrazac o fizičkom sputavanju, koji se poštom šalje Povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, i to za svaki postupak. Postupak se evidentira i u sestrinskoj dokumentaciji o trajnom praćenju stanja pacijenta (decursus). Sva propisana terapija evidentira se u medicinskoj dokumentaciji."
Naveli su da se psihofarmakoterapija provodi ‘prema pravilima struke‘.
Osim samog liječenja, roditelji su jako zabrinuti pri svakom posjetu djetetu u bolnici. "Posjeti su od pola četiri do pola šest. Ona je potpuno omamljena", kažu.
‘Neprimjereni uvjeti, premalo osoblja‘
Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež zbog obnove je već godinama izmještena u privremene prostore na području Jankomira i na još nekoliko lokacija. Roditelji tvrde da su uvjeti u kojima djeca ondje borave neprimjereni, a osoblja premalo.
"Oni imaju dva jadna kontejnera, četrdeset djece i četiri tehničara koji u smjeni trebaju paziti na svu tu djecu. Ja razumijem da oni to ne mogu pokriti. Vidjela sam sestre i tehničare kako padaju s nogu. Nisu oni vampiri", govori majka.
Prema njezinim riječima, jedan liječnik mora obavljati vizite i posao na odjelu, raditi u hitnoj ambulanti te istodobno odgovarati na telefonske pozive roditelja.
"Nebrojeno puta rekli su nam da su potkapacitirani, da znaju kako bi to trebalo izgledati, ali nemaju uvjete. U istu sobu smjeste osam djevojčica od osam do sedamnaest godina. Dijagnoze su od anoreksije do teške shizofrenije. Možete li zamisliti što to znači za dijete s autizmom, kojem su promjene, buka i nepredvidive situacije najveći okidači?"
Iz bolnice su potvrdili da u istim sobama borave djeca različite dobi i dijagnoza ‘zbog prostornih ograničenja‘.
Majku je posebno potresla situacija koju joj je kći prepričala nakon jedne noći u bolnici. Prema djevojčičinu opisu, jedna je pacijentica tijekom noći doživjela halucinacije i pokušala napasti drugu djevojčicu.
"Umišljala je da su sve oko nje zmije i da ih mora udaviti. Svi su spavali. Moja je kći otrčala i počela lupati da dozove nekoga. Sutradan mi je preko telefona rekla: ‘Mama, ne smijem pričati o tome. Ljutit će se‘", govori majka i dodaje da u hrvatskim kaznionicama zatvorenici imaju pravo na sat vremena šetnje, a u dječjoj psihijatrijskoj bolnici djeca ne izlaze ako im netko ne dođe u posjet.
Iz bolnice su tu informaciju potvrdili uz objašnjenje da ‘djeca i adolescenti bez pratnje ne mogu izlaziti izvan bolničkog odjela‘ te da se to odmah na početku komunicira s roditeljima.
"Ako roditelji ne dođu do vikenda, a mnogi živimo izvan Zagreba, tjedan dana ne udahnu svjež zrak. Što je s domskom djecom? Kao da ih je i Bog zaboravio. Imate dvorište od možda dvadeset kvadrata, visoku limenu ogradu i to je izlazak. Djeca koja nemaju posjete lupaju iznutra, guraju rukice. Zamislite si logor. Ja vam mogu toliko toga ispričati, ali to ne može dočarati što se tamo događa", govori majka.
Majka se obraćala institucijama
Majka kaže da se obraćala brojnim institucijama, uključujući središnjicu sustava socijalne skrbi, ali odgovore nije dobila.
Ipak, naglašava da ne želi svu odgovornost svaliti na medicinske sestre, tehničare i liječnike, za koje kaže da rade u iznimno teškim uvjetima.
Iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike rekli su nam da su zatražili očitovanja nadležnih ustanova i uključenih službi kako bi se utvrdile sve relevantne okolnosti postupanja.
Ističu da ‘rješavanje izazova povezanih s autizmom zahtijeva međuresornu suradnju, uključujući postupanje u pojedinačnim slučajevima djece i osoba s kompleksnim potrebama‘. Ministarstvo, navode, provodi aktivnosti za osiguravanje novih prostornih i stručnih kapaciteta, a kao jedan od prioriteta ističu i osiguravanje kapaciteta primjerenih osobama s autizmom koje imaju najveće potrebe za podrškom.
"Ovo je borba Davida i Golijata. Svaka institucija tjera svoje, nitko ni s kim ne surađuje. Svi peru ruke. Mi se borimo, ali više ne znamo s kime. Znamo jedino za koga", naglašava majka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....