Stariji frajer u spitki otvara prozor drvene kućice u Brezovici, i pokazuje pogled na grad. "Radim ovo svako malo, da prozračim. I pazim na kuću. Ne želim da moja žena to radi, teško joj je. Ona još uvijek ne može vjerovati da ih nema. Nadali smo se da će biti tu za Božić, a sad ćemo i Uskrs dočekati bez njih." Njegova žena sa strane potvrđuje suznih očiju, a on ostaje smiren, i svaku stvar koju dodirne - prozor da mi pokaže pogled na Zagreb u daljini, skupljeno drvo za izradu radionice, uredan vrt koji čeka da ga se posadi, dodiruje s pažnjom i poštovanjem.
Tako je u svakom domu u kojem smo bili - prijatelji jedva dotiču sitnice namještene za djecu koja nikad nisu sletjela u Hrvatsku, kao da ne mijenjaju stvarnost u nadi da će život jednom početi teći...